Bile su skrivene u meni, bile su tajne koje sam čuvao, da ne bih pokazao svoje slabosti. U isto vrijeme počeo sam se boriti protiv toga. Ali, nažalost, na progrešan način. Činio sam to tako da sam gledao slabosti drugih, rugajući se drugima. Bio sam inteligentan, pametan, kao i mnogi drugi. Nisam bio marljiv, nisam bio među najboljima, ali svakako bio sam dobar učenik. Već u petom - šestome razredu, ne sjećam se točno, želio sam se isticati u nekim drugim stvarima, želio sam biti u središtu pozornosti, da se drugi smiju kad ja nešto kažem, da se družim sa starijima, sedmim i osmim razredom, te sa starijim mladićima, koji su postajali moji idoli, koji su ostajali vani duže, koji su pušili cigarete, koji su već imali djevojke, koji su za mene bili primjer. Mislio sam, ako postanem kao i oni, riješit ću svoje probleme, bit ću zadovoljan. Kad sam došao u srednju školu, to je za mene bio novi svijet.
Osnovna škola je bila blizu kuće, tako da su mi grad i središte grada bili nepoznati. Susreo sam mlade sa svih strana. Došao je pubertet sa svojim problemima, te potreba za isticanjem, više sam radio na izgledu. Slijedili su prvi izlasci koji su bili bezazleni. S prvim izlascima počeo sam uviđati okolinu oko sebe. Vidio sam da postoji droga, diskoteke. Sve je to za mene bilo prerano. Sjećam se, prvi put kad sam ušao u diskoteku, bojao sam se, ali sam vidio kolege koje su tamo dolazile često. Oni nisu imali nikakvih problema da se približe djevojci, nisu imali problema popiti pivo. Mene je bilo strah plesati, popričati s nekom djevojkom. Isti strahovi, isti kompleksi, ista zatvorenost. Sjećam se da sam se počeo sve više zatvarati, te od onog dečka iz osnovne , koji je znao biti u središtu pozornosti, spreman na šalu i smijeh, nije ostalo mnogo. Moji su problemi postajali nekako sastavni dio mene. Nisam ni znao da postoji mogućnost da se o tome priča s nekim. Pričao sam s prijateljima više o drugima, ogovarali smo, smijali smo se drugima koji su išli u crkvu; one koji su učili i trudili se ; smatrali smo glupljim od nas, bili su za nas zaostali jer smo mi već otkrili provod, ono što oni nisu znali, pa smo se osjećali mnogo pametnijima.
Moje društvo je postajalo sve lošije, a ja sam tražio upravo takvo društvo. Pa i drugi moji dobri prijatelji postajali su sve lošiji. Tako se stvorio temelj za drogu... već sam tada susretao narkomane i one koji prodaju drogu. To su bili oni koji su imali novac, motore, djevojke. Izgledali su mi zadovoljni jer imaju sve, i po načinu života koji su vodili, za mene su svi ti stariji mladići postali u svojoj slobodi nekako uzori. Ja sam mislio da se droga meni ne može nikada dogoditi, ali ona mi se sve više približavala i ja sam sve brže išao k njoj. Počele su laži u obitelji. Laži su prije bile u svezi sa školom, prijateljima; sad su postale opasne, teške. Zbog laži i zatvorenosti pred roditeljima više se nisam dobro osjećao kod kuće i što sam bivao stariji, dopuštao sam sebi više slobode, a i oni su to nekako dopuštali. Iskorištavao sam svaki trenutak da iziđem vani. Prve godine srednja škola me nije zanimala. Znači vremana za učenje nije trebalo mnogo da bih prošao. Tada su počele i prve sitne, bezopasne krađe. Gubio sam mir. Vraćao bi se kući sa strahovima hoće li netko saznati, i da će netko otkriti. Roditelji bi pitali gdje sam bio. Odgovarao sam - vani. S kim si bio? Odgovarao sam s prijateljima - (koje su oni poznavali i u koje su imali povjerenja). Uvijek sam govorio imena koja su im ulijevala povjerenje. Ali, i roditelji su počeli primjećivati da se družim s prijateljima koji nisu u redu.
Onda se dogodila serija krađa sa skupinom prijatelja, koja je uzdrmala moju obitelj. Droga još nije bila nazočna, ali su već bili policija, suđenje. Zbog maloljetne dobi nisam bio strogo kažnjen. Kad su me prijatelji počeli nagovarati da uzmem heroin, nije im trebalo dugo vremena da me nagovore. Jedan socijalni radnik me je morao pratiti. Obitelj je doživjela prvi šok. Prvi put su vidjeli da put kojim idem nije u redu. Nakon toga sam se malo trgnuo, vidio sam i ja da nije dobro, da moram nešto promijeniti. Upisao sam pomorsku školu, zanimala me. Počeli su se u meni rađati planovi za budućnost. Za te dvije godine škole prilično sam se trudio. Droga je već bila prisutna, ali samo lakša. Nisam to smatrao opasnim, mislio sam da je to sasvim normalna stvar. To je za mene bio dio moje slobode, jer sam shvaćao slobodu kao nešto što ja hoću; doći kući kad ja hoću, raditi što hoću, ići u diskoteku, zaraditi novac na način na koji ja hoću. Već sam počeo s jačom drogom. Iskustva da imam svoj novac, koji sam lako zaradio, bila su mi zacijelo zanimljiva. Opet sam se smatrao pametnijim od drugih, isticao sam se, uživao da me u mome društvu smatraju nekim tko je sposoban nešto napraviti. S druge strane, moj unutrašnji život bio je potpuno razočaranje. Bio sam nesposoban za razgovor, nesposoban sam bio oprostiti i pomiriti se s drugima, sve više sam ostajao sam, a krug prijatelja se sužavao, a to su bili oni koji su jedino mogli biti sa mnom jer su činili ono što sam ja činio. Dolaze prva iskustva s heroinom.
Nakon što sam uzimao lake droge, nije me bilo teško natjerati na još jedan korak, u heroin. Kad su me prijatelji počeli nagovarati da uzmem heroin, nije im trebalo dugo vremena da me nagovore. Prije svega, droga me je prevarila, kao i druge. Prvo sam mislio da ja neću biti kao drugi, stoga mogu probati, neće se ništa dogoditi, ja ne mogu postati ovisan jer nisam kao drugi. To su tisuće opravdanja koje mi narkomani upotrebljavamo. Na koncu je heroin postao moja potreba da bih riješio svoje probleme. Ni marihuana niti koja druga lakša droga nisu mogle riješiti probleme. Sve svoje probleme sam pokušao riješiti na pogrešan način. Heroin je izgledao rješenje za sve. S onima koji su sa mnom uzimali heroin, osjećao sam se jedno, jer smo imali nešto što drugi ne znaju, imali smo svoje tajne, osjećali smo se jaki zajedno. Prvi put sam osjetio što je prijateljstvo, da s nekim dijelim stvari koje nas povezuju. Taj osjećaj da sam pronašao nešto za svoj život trajao je kratko. Ja sam postao ovisnik. I što sam iznutra bio u lošijem stanju, to sam lakše postajao ovisnik.
Ušao sam u kolotečinu droge koja me ponijela. Trebalo mi je mnogo novaca da bih se drogirao svaki dan. Kad sam nabavio za danas, trebalo je misliti za sutra. Svako jutro kad bih se probudio, mislio sam na drogu, onda na novac i tako svakodnevno. Život je tekao dalje. Nisam se osjećao narkomanom jer sam i dalje išao u diskoteku, a drugima je sve to izgledalo još normalno. Viđao sam narkomane koji su krali po gradu, bili su odrpani, neuredni. Ja još nisam bio takav. To me je, na neki način, opravdavalo pred samim sobom, ali do dana kad sam ja počeo krasti, kad sam pao na niske grane. Heroin me uništio. U trenutku mi je heroin davao dojam da je sve u redu, da me se ništa ne tiče, s druge strane je razočaranje raslo. Shvatio sam da više ne mogu prestati. Drogirajući se, viđao sam mnogo mladića koji se nisu drogirali, nešto su postizali u životu, radili su i imali, izlazili normalno. Tada sam počeo osjećati zavist i ljubomoru prema njima. Imao sam dovoljno energije, a želja da prestanem bila je jaka. Pokušavao sam sam, stotine puta. Počeo sam raditi i prije heroina. Radio sam na brodovima. Odlaziti raditi značilo je razdoblje bez droge, ali samo povremeno. Svaki put kad bi jedno vrijeme prestao, to bi mi davalo nadu da je sve prošlo, da je sve u redu, ali se nakon nekoliko mjeseci sve vraćalo i bivalo gore. Moji su strahovi postajali sve veći, problemi nepregledniji i teži. Prestao sam izlaziti vani. Više me nisu zanimali ni provod ni diskoteka, ništa. Sve ono što sam mislio da je postalo dio moga života, nije me zanimalo. Samo me droga zanimala. Ni marihuana niti koja druga lakša droga nisu mogle riješiti probleme. Sve svoje probleme sam pokušao riješiti na pogrešan način.
Što se tiče prijatelja, ako sam ih mogao iskoristiti, iskoristio sam, ili oni mene. Ako sam mogao neku djevojku iskoristiti za novac ili za svoje sebičnosti, ako sam mogao obitelj iskoristiti, učinio sam to. Ali, želja da se prestanem drogirati, nikada niije prestajala. Sjećam se, od djetinjstva moja želja nije bila droga,niti da počnem naopako živjeti. Imao sam želju raditi i živjeti, imao sam neke ambicije. Pa, bio sam pošao u pomorsku školu. Taj mi se posao sviđao, sviđalo mi se raditi na brodu. Ljudi su cijenili moj rad, mene, ali droga je bila mnogo jača. Zlo je pobijedilo. Ono dobro u meni nije bilo dovoljno jako. Nisam mogao ustrajati u dobru. Postao sam svjestan da mi je potrebna pomoć. Moja obitelj je znala da se drogiram. Tražili su pomoć koju ja nisam prihvaćao. Prihvaćao sam pomoć liječnika koji mi je davao metadon, a to je isto droga. Oslobodio me je fizičke ovisnosti, ali kad god sam imao priliku da uzmem drogu, to sam učinio. Počeli su zdravstveni problemi s jetrom. Dva puta bio sam u bolnici. Prijatelji i prijateljice počeli su umirati od droge. neki su završavali u zatvor. Počelo je sve ono najgore što droga donosi. Počela je smrt. Plašio sam se tada droge. Više nije bilo kao u početku. Više nije bilo lijepo. Postala je potrebom da mogu živjeti. Čak nisam mogao ni jesti bez uzimanja droge. Da ustanem iz kreveta, morao sam se drogirati, ili da spavam, također. Postala je, jednostavno, potreba moga života.
Sjećam se da sam počeo razgovarati sa psiholozima, još davno prije, da uđem u zajednicu u Italiji. Tada sam mislio da to za mene nije potrebno. Mislio sam da to mogu sam učiniti, iako sam znao da se nitko nije ostavio droge. Nitko nije uspio za stalno. Možda je poneko uspio za neko vrijeme ili je zamijenio drogu nečim drugim, alkoholom, ali droga je uvijek ostala. Ona je bila u meni.
Moji roditelji su počeli odlaziti na molitvenu skupinu. U crkvi sv. Petra u Splitu sastajali su se roditelji ovisnika. Oni su to činili dugo vremena. Oni su me nagovarali da nešto napravim, onda su sve više počeli govoriti o zajednici, o odlasku. Isto tako i mi, prijatelji na ulici, pričali smo o zajednicama, zato što su neki odlazili, te ponovno dolazili i drogirali se. Ja nisam ni znao što je to zajednica. Jedno je bilo jasno: bojao sam se. Plašilo me je otići nekamo,gdje neću imati više svoje volje, gdje moram živjeti kako drugi kažu. Zadnja karta na koju sam mogao misliti bila je zajednica.
Onda, pred sam odlazak u Zajednicu Cenacolo, dogodilo se da smo nekoliko prijatelj i ja počeli prodavati heroin, prodavati drogu. Imali smo mnogo novaca, bili smo uvijek zajedno. Ovo mi je dalo neku nadu. Opet je život za mene postao lijep - prijatelji, novci, djevojke, opet radim ono što ja hoću, opet se smatram drugačijim od drugih koji nisu ništa imali, pa su se morali snalaziti za novac. Prije toga sam napustio i posao jer više nisam imao snage raditi. Sve to brzo svrši. Sav taj novac smo brzo potrošili. Došlo je ponovno razdoblje za mene vrlo teško i mučno. Kako sam bio ovisan, potreba je bila velika. Uzimao sam Heptanon. Počeo sam se zaduživati, počeli su dugovi, učestale prijevare, život na ulici, život koji je bio borba za svaki novčić kako bi se došlo do droge.
Sjećam se da je došao jedan moj prijatelj od djetinjstva iz Njemačke. Polazio sam nekoliko puta provaliti mu u stan. Radi se o prijatelju koji je, zaista, bio prema meni dobar, ali ja sam došao dotle da ništa nisam gledao, sve je bilo normalno za drogu. Situacija s tim prijateljem je bila vrhunac, jer su u biti svi saznali kakav sam, a znali su to i prije. Svi susjedi su znali. Razočarenje u meni je raslo. Nisam više bio slobodan proći ispred kuće, sresti nekoga, pogledati u oči onima koji su mislili da ima nade. S prijateljima sam se posvađao. Počeo sam razmišljati kako ću i što ću. Roditelji su iskoristili ovu situaciju, ali ne samo oni, nego i brat i svi oni koji su mi željeli dobro, predložili su mi zajednicu, pokušali su da me na neki način prisile, uvjere. Moji roditelji me nisu izbacili iz kuće, ali znam, bili bi u stanju i to učiniti jer su vidjeli da umirem. Postalo je strašno. Počeo sam ići na razgovore u Zajednicu Cenacolo u Međugorju.
Prvi susret sa Zajednicom Cenacolo bio je za mene u cijelosti ono što nisam nikada vidio. Vidio sam mlade koji rade. Sjećam se, bio je jedan Toni koji mi je počeo pričati o Zajednici. Riječi koje je on izgovarao, bile su riječi iz nekog drugog svijeta, riječi koje ja do tada nikada nisam čuo, a pogotovu ne od nekoga tko se prije drogirao. Bilo je i nepovjerenja prema njemu i prema drugima.
Zajednica je za mene bila rad i molitva. Vrlo brzo sam shvatio da je Zajednica, ipak, nešto sasvim drugo.
Kad sam saznao da u Zajednici nema cigareta, televizije, da nema ovog i onog, imao sam mnogo razloga da ne uđem. Droga je bila jača od mene. Situacija kod kuće, odnos mojih roditelja prema meni, sve me je to polako ali sigurno guralo prema Zajednici. Moji problemi s policijom zbog krađa i svega što sam napravio, pomogli su mi da uđem u Zajednicu. Znači, moj ulazak je bio uvjetovan s dvije strane: policija i ono moje unutrašnje stanje straha, razočaranja. U Zajednici sam, ipak, počeo nazirati nadu jer sam vidio mladiće zajedno, i ušao sam u Zajednicu u Ugljanima. Tu sam proveo prvih četiri - pet mjeseci, onda sam otišao u Zajednicu u Italiji i bio oko godinu dana, da bih se opet vratio u Hrvatsku. Zajednica je mjesto gdje je bilo mnogo odricanja, ali nisam uspijevao shvatiti zašto sve to, čemu to sve služi, o čemu se zapravo radi. Zajednica je za mene bila rad i molitva. Vrlo brzo sam shvatio da je Zajednica, ipak, nešto sasvim drugo. Imao sam iste probleme kao i vani, kao u djetinjstvu, strahove i komplekse. Sve je bilo isto. Ipak nije bilo načina da ih riješim kako sam to prije rješavao, nije bilo moje sobe da se zatvorim, da slušam glazbu, nije bilo više droge, nije bilo prijatelja s kojima bi govorio o bezveznim stvarima da zaboravim probleme, nije bilo više televizije ni novina. Ništa. Sve me je to preplašilo.
Shvatio sam da ne znam živjeti. Trebalo je prihvatiti taj životni promašaj, a upravo to nije lako. To traje, a možda se i dandanas u nekim stvarima varam, ali u biti znam da sam, onoga trenutka kad sam rek'o istinu sebi - da sam promašio i da želim naučiti živjeti, tada ostao u Zajednici i odlučio ostati uz milijune poteškoća i problema s drugima, sa samim sobom, sa strahovima. Uz pomoć drugih, koji su bili uporni, koji su bili pored mene, mladića koji su prošli te iste stvari i koji ih još uvijek prolaze, izdržat ću. Početak je bio težak, ali sam bio i zadovoljan jer sam osjetio da je Zajednica Cenacolo za mene. Nisam bio prihvaćen kao bolesnik ili kao netko tko je zaostao, nego sam prihvaćen kao mladi čovjek kojemu su potrebni ljubav, prijateljstvo, razgovor.
Eto, ja tada nisam bio svjestan tih stvari o kojima sada govorim. Mnogo toga nisam shvaćao. Mladi su mi govorili, iako ne shvaćaš, vjeruj u ono što ti kažemo. Imao sam povjerenja u prijatelje koji su bili drugačiji nego oni na ulici. Oni su me zadržali. Bili su to pravi prijatelji koji su me vodili pravim putom, njihovo rame nije bilo za moje plakanje, nego su bili spremni pokazati mi put rješenja. Naišao sam na molitvu. Molitva nije bila za mene nešto čudno. Dolazim iz kršćanske obitelji, išao sam na vjeronauk kao dijete. Bilo mi je normalno prije reći da vjerujem u Boga, ali u stvarnosti, moj život nije imao nikakve veze s Bogom. Naišao sam na jednu drugu molitvu, na mladiće koji mole izjutra i uvečer krunicu. Sve mi je bilo čudno, iako ne mogu reći da nisam htio vjerovati. Već od samog početka sam htio i moliti. Drugi su mi pokazali put, posebno stvari koje sam čuo od s. Elvire, koju i dandanas slušam, i od ostalih ljudi koji imaju veliku vjeru. Što sam više u Zajednici, imam sve više iskustva, sve više primjera, sve više molitve. Danas shvaćam da Zajednica nije mjesto gdje se radi, gdje se uči ovo ili ono, nego je Zajednica, mene i sve ostale približila Isusu.
Nakon dosta vremena provedenog u Zajednici, počeo sam i ja s osobnim trenucima molitve. Prvi put sam počeo osobno moliti. Prvi put sam osjetio da je netko sa mnom i da mi daje pomoć koja nije ljudska. U meni je rasla svijest da postoji Gospodin, da postoje svete stvari. To je početak moga kršćanskog puta. Ali znam, Zajednica je ta koja me je uputila na taj put. Naša Zajednica je velika zato što se ne boji re istinu, ne obećaje mladom čovjeku da će ga osloboditi od droge, nego Zajednica mi je rekla: "Ako hoćeš da se ne drogiraš, moraš promijeniti svoj život". Upravo me je to na početku plašilo, a plaši me ponekad i danas osjećaj da gubim "slobodu", za koju sam ja mislio da je sloboda, i koja mi se još često nameće u mislima. Sloboda je, mislio sam, odlučivati o samom sebi, uvjerenje da ja znam upravljati i da mogu sa svojom glavom rješavati probleme, ali sad vidim da je put na drugoj strani, da je put u povjerenju, u providnosti ,u vjeri.
To znači, vjerujem da je uvijek bio netko tko mi je želio pomoći, ali ja nisam htio prihvatiti ruku. Danas želim prihvatiti tu ruku i želim vjerovati da sam započeo novi, kršćanski život. To je ono što je Zajednica dala meni. Najveća stvar koju mi je dala Zajednica, jest spoznaja da i ja mogu činiti dobro, da i ja mogu nekome pomoći, pa čak i s najmanjim gestama, s najmanjom pažnjom, mogu s nekim popričati, napraviti nešto za nekoga. I dugo mi je trebalo da shvatim kako je to pravo zadovoljstvo: zaboraviti sebe, zaboraviti na svoje probleme koji me gaze, zaboraviti na svoju prošlost koja se vraća u mislima koje često ne mogu kontrolirati. Obično su to dani kad nemam volje, kad nemam snage ići naprijed. Danas shvaćam da postoje način i borba protiv toga. Postoji molitva i poslije toga konkretni život kad se posvećujem samome sebi i drugima, kad drugima pričam o svojim problemima da i oni uvide svoje probleme.
U Zajednici je najljepši osjećaj kad ti se dadne prilika da budeš s mladićem koji tek dođe, kad mu moraš objašnjavati stvari u koje nekad ni sam ne vjeruješ, kad mu moraš biti majka i otac, kad se moraš ti ispričati, iako si u pravu, kad moraš ne spavati zbog njega, kad si nervozan zbog njega. Tek onda počneš shvaćati što je ljubav, tek tada shvaćaš da su i tvoji roditelji to tebi željeli, da su učinili ono što su mogli. To su one stvari koje me uči Zajednica otkad sam ovdje.
Velika je stvar mijenjanje odnosa u mojoj obitelji, u kojoj nije bilo razgovora između mene, oca i majke, a u kojoj je bilo mnogo pozitivnih stvari. Da nije bilo moje obitelji, ne bih ni bio ovdje. Naravno, u njoj je, kao i u svakoj drugoj, bilo problema i poteškoća. To ne znači da je razlog moga drogiranja bio u njima.U mojoj obitelji se dogodilo izmirenje.
Želimo napraviti nešto za bolje sutra, želim s roditeljima biti prijatelj. Sjećam se kad je moj otac došao u Zajednicu i bio zajedno sa mnom. To su bili dani kad smo pričali o cijelom životu, o stvarima koje su bile između nas. Pričali smo, postali smo prijatelji. Zajednica mi je i to omogućila. Iako sam došao kao uništen, razočaran, zao u sebi, Zajednica je vidjela u meni dobro i danas vidi moje darove, ali i poteškoće i pomaže mi da ih riješim. Ponekad mi izgleda da sve ovo nije istina jer dolaze svakodnevni problemi, i što više idem naprijed, sve više se vraćam na one probleme koje imam od djetinjstva, ali ih danas rješavam na drugi način, a to je ovaj koji me Zajednica uči.
Ako iziđem iz Zajednice i pođem istim putem kao prije, ako počnem misliti da se neću drogirati i da sebi mogu dopustiti neke stvari - da s jednom nogom budem u zlu, a s jednom u dobru - znam da neću uspjeti. Znam, to mi prije nije bilo dovoljno, znam da mi neće ni sutra.
Posebno sam zahvalan s. Elviri na svemu što je učinila za mene, što još čini i za ono što će napraviti ubuduće. Zajednica nije određeno razdoblje koje se ovdje provede, to je, zapravo, način života koji ja želim prihvatiti uz sve poteškoće. Nije lako uvijek pričati svoje probleme drugima, izići i sve reći, treba zaboraviti na samog sebe, što je često teško. Zajednica mi je pokazala kako će mi biti ako to prihvatim. Ne znam što bih više mogao reći nego hvala Bogu,hvala sestri Elviri i braći koja su sa mnom prošla sve lijepo i ružno otkako ih poznajem. Zahvaljujem svojim roditeljima, don Juri iz Splita i svima koji su molili za mene.
Ove stvari koje danas znam izgledaju mi normalne, i opasnost je da se naviknem na to, ali kad se sjetim što je bilo prije Zajednice, dogodilo se čudo, uskrsnuće u koje danas želim vjerovati. To znači, vjerujem da je uvijek bio netko tko mi je želio pomoći, ali ja nisam htio prihvatiti ruku. Danas želim prihvatiti tu ruku i želim vjerovati da sam započeo novi, kršćanski život. Ne osjećam se danas ni pametnijim ni višim od onih koji se sada drogiraju, ali se osjećam sretnim što više nisam u paklu droge.
