Iva, svojedobno si bila jedna od najtraženijih manekenki. Imala si sve najvažnije poslove. Kako je krenula tvoja priča?
Zapravo se to dogodilo sasvim slučajno. Izgled me nikada nije previše zanimao. Bavila sam se plesom i htjela sam ići na plesnu akademiju. I tako je jedno ljeto mojoj mami na plaži prišao jedan scout i ponudio mi da dođem na casting. Ja sam tamo došla bez ijedne slike, nezainteresirana. Oprala sam kosu i to je bilo to. Međutim, nakon par godina u tom poslu i ja sam se počela mijenjati. Postala sam navezana na izgled... odjeća, kosa, koža, nokti... sve je to postalo važno. Svi su orijentirani samo na tu vanjštinu i to te promijeni.
Vratimo se malo u tvoje djetinjstvo. Roditelji su ti se razveli dok si još bila dijete. Kako si se nosila s time i koliko je to utjecalo na formiranje tebe kao osobe?
Da, imala sam 5 godina kada su se razveli i to je zapravo neki početak svega. Nedostatak očinske figure u mom životu je prva i najdublja rana koju sam dobila. Najgore je bilo što oni uopće nisu mogli komunicirati nakon razvoda. Vjerojatno su jedno drugo jako ranili, kao što to rade ljudi koji žive bez Boga. Vjera se nije živjela u obitelji. Kao žena koja je u braku 9 godina vidim koliko je to važno. U braku smo suprug i ja, a u sredini je Isus. Njihov razvod je meni najviše poljuljao samopouzdanje. Kao majka troje djece vidim koliko je bitno da odrastaju u obitelji gdje su i otac i majka, gdje je sklad, ljubav, Božji blagoslov, gdje se dobiva ta jedna vrsta sigurnosti koju ja kao mala nisam imala. Zbog svega toga sam bila dosta sramežljiva, povučena i povodljiva. Činiš sve samo da bi se uklopio u društvo.
Kako je izgledao tvoj život fotomodela i kada si počela uzimati droge?
Kada sam se počela baviti tim poslom već sam imala iskustva s lakšim drogama. Sa 16 godina sam otišla u München... Život bez roditelja, noćni izlasci, sve je to išlo jedno za drugim. I to eksperimentiranje ide sve dalje i dalje i tako dođeš i do težih droga. Tjelesnu težinu i izgled moraš održavati jer te agencija svaki tjedan mjeri. Droga ti pomaže da ne budeš gladan i da možeš izdržati taj ritam. To je trajalo otprilike sedam godina. Moj izgled mi donosi zaradu i mogu si priuštiti sve što hoću. Kad ne živiš s Bogom, onda si prazan i trebaju ti materijalne stvari da bi se osjećao dobro i sigurno. Imala sam i moždani udar gdje mi je bila oduzeta desna strana. Agencija na to nije reagirala, samo bi mi rekli da se stanem malo s lijeva. Njih zapravo nije briga. Ti si za njih stroj koji zarađuje.
Slika žene u današnjem svijetu je vrlo često iskrivljena. Kako ti gledaš na to?
Ja sam se tim poslom bavila prije 20 godina. Stvari su se do danas drastično promijenile na gore. Slika žene se danas bazira samo na vanjštini. Po meni se ljepota žene krije u njezinoj dobrotu, u osmijehu, u nježnosti, u opraštanju i žrtvovanju, a to u današnjem svijetu ima malu cijenu.
Za prekretnicu u tvom životu zaslužan je prijatelj koji te odveo na svetu misu. Međutim, to je bio samo početak…
Na badnjak prije velikog slavlja nove 2000. godine jedan prijatelj me pozvao da odem s njim na misu. Tako sam ja otišla i tamo se očito nešto dogodilo. Osjetila sam potrebu stati u red za pričest iako se nisam ispovjedila od osnovne škole. Nakon toga sam shvatila da bih se trbala maknuti iz Miamija gdje sam živjela. Došla sam u Zagreb i otišla u bolnicu. Na Međunarodni dan bolesnika došle su nam časne sestre milosrdnice. Pričale su nam o Bogu kojemu je sve moguće. Jedna od njih mi je donijela sliku Marije i rekla: „Bog će te spasiti, samo vjeruj!“
Nakon toga si otišla u Cenacolo?
Nakon toga se moj put nastavio u Međugorju kroz pripreme za zajednicu, a potom i u zajednici. Najveća podrška bili su mi roditelji bez kojih nikada ne bih ni otišla u zajednicu, a posebno mama koja je doživjela i obraćenje preko mog puta. Majka Elvira, začetnica naše zajednice, kaže da smo mi svi dijamanti koji su pali u blato. Kada dođemo u zajednicu Bog taj dijamant opere i počne ga brusiti. Kada sam osjetila Božji oprost pomislila sam: „Bože, što si napravio od mene?! Prije sam imala sve, a nisam bila sretna. Sada imam samo Tebe, a toliko sam sretna.“ Kada mi se to posvjestilo i ja sam mogla oprosti i roditeljima i ljudima koji su mene ranili.
Htjela si posvetiti svoj život Bogu i kroz redovništvo, ali si u Cenacolu upoznala sadašnjeg supruga. Reci nam nešto o tome!
Mislila sam da imam poziv i pripremala sam se za ulazak u novicijat. Na jednom molitvenom susretu me mama upoznala s Mladenom. On je bio drugačiji od svih dečki koje sam upoznala prije. Fasciniralo me to što me nije gledao samo kroz ono fizičko. Shvatila sam da sam počela razmišljati o njemu. Međutim, predala sam to u ruke Gospi i molila sam da taj osjećaj nestane ako se radi o iskušenju, ali nije nestajao. Nakon toga sam shvatila da sam se zbog odnosa mojih roditelja, i rana koje su mi nanijeli dečki koje sam ranije imala bojala braka. Pitala sam se je li moguće biti vjeran i voljeti jednu osobu do kraja života, je li moguće živjeti predbračnu i bračnu čistoću. Ipak, nisam se htjela odreći majčinstva.
Nakon života kojeg si vodila, kako je bilo ući u jednu takvu zajednicu i kako si se snašla kada si ponovno izašla?
Bio je šok ući tamo nakon posla kojim sam se bavila i užurbanog života kojeg sam vodila. Bilo mi je teško i čudno, ali vidjela sam da mi odgovara, da mi ispunjava. U početku mi je nedostajala zajednica, nedostajale su mi naše molitve jer danas uz sve obveze ponekad ne stignem ni izmoliti cijelu krunicu, a u Cenacolu smo molili tri dnevno.
Danas često svjedočiš sa suprugom.
„Besplatno primiste, besplatno dajte.“ (Mt 10, 8b) Meni je dar svjedočiti čuda koja je Bog učinio u mom životu. Mislim da sam jednako čudo u današnje vrijeme, kao što su u Isusovo bili ozdravljenje gubavca i slijepca. Suprug radi jedan posao, ja drugi, a opet puno vremena provodimo zajedno svjedočeći i to je lijepo.
Koje su danas najveće vrijednosti u tvom životu?
Na prvom mjestu vjera. Vjera = Gospodin. Potom obitelj, služenje. Teško je to postaviti na prvo, drugo ili treće mjesto kada se sve to isprepliće.
I za kraj: nakon svega što si prošla i doživjela koja bi bila tvoja poruka mladima?
Moja poruka je da ostanete Božji, da ne tražite sreću i zadovoljstvo u svijetu nego u Bogu. Držite se mjesta i ljudi koji su također u Bogu, koji vas razumiju. Ali prije svega... ne morate se dokazivati! Nosite se sa svojim manama i vrlinama i budite sretni i zahvali što ste takvi kakvi jeste jer ste s razlogom upravo takvi. Ne osjećajte potrebu da se mijenjate zbog nekih kompleksa, zbog stvari koje nemate. Prihvatite se i volite baš takvi kakvi jeste. Božji ste unikat!
Ivino svjedočanstvo poslušajte na linku:
