Na susret sam te večeri došla ne očekujući da će mi se ‘ispuniti’ nešto određeno. Jedina mi je želja bila da osjetim što mi Isus želi reći, da čujem što mi je pripremio za dalje... Na susretu me posebno dirnula pjesma „Naš Bog je velik“. Moje se srce, dok sam ju slušala, otvorilo Njemu i u meni se javila silna želja da svi: moji neprijatelji, prijatelji, cijeli svijet vide kako je Isus velik. Međutim, na tom sam se susretu sama osvjedočila u njegovu veličinu...
„Pa zar ćeš njih ozdraviti?“
Na predavanju, rhemu (Božju riječ za sebe) čula sam u trenutku kada je Josip govorio o farizejima koji su se ljutili na Isusa zato što liječi sve ljude, a ne samo one koji su pobožni, one koji nešto zaslužuju, tj. Židove. Tada sam shvatila kakav stav sama imam: nisam htjela odmah ozdraviti jer sam smatrala da trebam trpjeti posljedice svojih grijeha, nisam htjela da ozdravi moj neprijatelj: „Pa zar ćeš njih ozdraviti?“... Ali Bog je dobar i velik, i nije učinio prema mojoj želji. Josip je u svojem predavanju rekao da Isus ozdravlja sve koji dođu k Njemu; bez uvjeta, bez ispovijedi, bez zasluge... I dobro da je tako. Taj dan se na nas spustila posebna milost, milost Božje veličine. Također, taj mi je susret pomogao da smanjim svoja očekivanja u vezi obraćenja bližnjih, ta ni Bog ne očekuje da se netko odmah obrati – sasvim promijeni. Naprotiv, to je proces koji traje i u kojem On čeka. Shvatila sam da i ja mogu čekati i u međuvremenu ih ljubiti kao što ih On ljubi.
„To sam ja! O, Isuse, slava Ti!“
Za vrijeme molitve ozdravljenja, naša srca su se otvorila Duhu Svetomu te više ništa nismo trebali moliti. U mene je ušao neopisiv mir, neopisiva jasnoća Ljubavi. Tada je Josip rekao: „...jedna osoba sada ozdravlja od bolesti jednjaka, želuca te joj se popravlja krvna slika...“ Po svemu navedenome, odmah mi je bilo jasno da sam to ja, i u sebi sam pomislila: „To sam ja, ne može biti nitko drugi, to sam ja!
O, Isuse, slava Ti!“ Nakon susreta sam šutjela do jutra; bila sam u miru, u tišini. Ujutro, kad sam se probudila, osjetila sam da više ne moram spavati na povišenom ležaju. Odlučila sam se ‘uvjeriti’ u svoje ozdravljenje... Odrezala sam komad domaće suhe kobasice; malo sam je ispekla da bude topla, masna, i pomolila se, više nego obično, za svaki slučaj, i pojela je u slast. I bilo mi je dobro, nisam osjećala nikakve tegobe kao inače kad bih jela takvu hranu. A zatim sam odlučila ‘uživati’ do kraja.
Napravila sam cappuccino, otvorila stranice Kristofora i pročitala dnevna čitanja. Naš Bog je velik... I u ručku sam uživala kao malo dijete, bez posljedica. Hvala Ti, Isuse! Prije ozdravljenja sam razmišljala ovako: „Eto, dovoljno si dugo u svom životu uživala u hrani; sada do kraja života možeš biti na kruhu.
Ako želiš, Gospodine, možeš me ozdraviti, ali kada Ti to odlučiš.“ Nisam, naime, htjela dobiti zdrave organe i nastaviti po starom. Međutim, Gospodin te večeri nije izliječio samo moje organe, nego i moj problem s neumjerenom prehranom s kojom sam se borila cijeli život, koju sam uvijek spominjala u ispovijedi. I ne samo to, bio je milostiv prema mojim „neprijateljima“. Dao mi je do znanja što im daje, i tako proslavlja svoju veličinu. Milostiv je bio i prema mojim prijateljima... („Netko ozdravlja od bolesti pluća... od alergije.“)
Milostiv je bio mojoj obitelji koju sam donijela u duhu i sve ih ‘poredala’ iza sebe. Na dan susreta, prije podne, imala sam priliku poznanici posvjedočiti o Njegovoj milosti ozdravljenja, koja mi se dogodila davno. I nisam Ga zatajila, htjela sam da se On proslavi. A On me, te večeri na susretu, još jednom ozdravio. Nekoliko dana nakon susreta, osjetila sam lagani bol, ali samo sam mu rekla da se nema prava pojaviti, jer me Gospodin ozdravio, i da sam ja Gospodinova, i bol je nestao.
