Ali ne samo zemaljski nego i vječni!Da je onda umro, njegovi župljani ne bi mislili da je otišao u pakao. Nije bio svećenik kakav bi trebao biti, ali je to tako dobro skrivao da su ljudi mislili kako je on uistinu dobar svećenik. Umjesto da trpi za Isusa, bio je svećenik samo za / radi sebe. Uvijek je bježao od križa. Kad je nakon nesreće stao pred Isusa, Isus je odlučio da zaslužuje pakao. On je tu kaznu prihvatio jer ju je po svakoj logici on i zaslužio. Međutim, u tom je trenutku čuo ženu koja govori: „Sine, hoćeš li, molim te, poštedjeti njegov život i njegovu besmrtnu dušu?”
Fra Steven Scheier zaređen je za svećenika 1973. godine. Nažalost, više se brinuo što drugi svećenici misle o njemu nego što se trudio biti dobar svećenik za Isusa.
Sudar s kamionom, i s Bogom
Njegova svećenička služba nije bila služenje Isusu, nego se svodila na to kako zadobiti divljenje ljudi. Duboko u sebi, znao je da ne radi ono što bi trebao, da nije svećenik kakav bi trebao biti, ali kaže da je to tako dobro skrivao da su ljudi mislili kako je on uistinu dobar svećenik.
Ispao iz automobila. Bio mu je skinut cijeli skalp desne strane glave
18. listopada 1985. godine, fra Scheier je putovao iz Wichite prema svojoj župi (župa Presvetog Srca) u Fredoniji u Kanzasu, udaljenoj oko 140 kilometara. Ta autocesta nema nikakve zaštitne ograde i njome najviše prometuju tegljači, kamioni i kombiji. Toga je jutra fra Scheier otišao u Wichitu kako bi se sastao s jednim svećenikom te se vraćao tog istog popodneva. Fra Steven sudjelovao je u strašnoj nesreći. Naime, doživio je frontalni sudar s kamionom, i Bogom. U kamionu su se nalazile tri osobe. Nitko od njih nije poginuo. Fra Scheier je ispao iz svog automobila. Cijeli skalp desne strane glave bio mu je skinut. Kasnije su mu liječnici rekli da je desna strana njegova mozga bila djelomice oštećena. U trenutku nesreće ostao je bez svijesti.
Da mu je na mjestu nesreće glava bila okrenuta u drugom smjeru, ugušio bi se zbog pomanjkanja kisika
Na putu prema bolnici, u kolima hitne pomoći, pored njega se nalazila medicinska sestra koja mu je poslije rekla da mu se pokušavala pridružiti u molitvi Zdravo Marijo koju je on neprestano ponavljao, ali da je nije znala. Odvezen je u malu bolnicu u Eureki, u Kanzasu. Bio mu je slomljen vrat i drugi vratni kralježak (kombinacija ozljeda koja se naziva Hangmanova fraktura). Da mu je na mjestu nesreće glava bila okrenuta u drugom smjeru, ugušio bi se zbog pomanjkanja kisika. Liječnik koji ga je primio nije mogao mnogo učiniti te je, nakon što mu je prišio skalp, pozvao helikopter kako bi ga prebacili u bolnicu Lesley u Wichiti. Cijelo to vrijeme fra Steven nije dolazio k svijesti.
15 posto šanse da preživi: „Bog čuje našu molitvu i upravo sam zato danas živ”
Jednom od župljana koji se zatekao u toj bolnici bilo je rečeno da fra Stevenu daju 15 posto šanse da preživi. Za njega je molilo mnogo vjernika različitih kršćanskih denominacija. Fra Scheier kaže da Bog čuje našu molitvu i da je upravo zato on danas živ. Na kraju on nije bio operiran. Nesreća se dogodila u listopadu, a on je 2. prosinca pušten iz bolnice s time da je i dalje morao nositi okovratnik, ili aureolu kako ga je on nazvao, kako bi mogao čvrsto držati glavu. Oporavljao se kod kuće sve dok mu u travnju nisu skinuli okovratnik. U župu se vratio u svibnju 1986. godine.
Prije nesreće je uvijek razmišljao o tome kako ima vremena za obraćenje, ali tijekom tog suda, Isus mu je dao do znanja da vremena nema
Jednog dana tijekom slavljenja svete mise čitalo se evanđelje o smokvi (Lk 13,1-9). Tijekom čitanja evanđelja, stranica na kojoj je bilo zapisano bila je osvijetljena i uvećana te se izdvojila iz Biblije krećući se prema fra Scheieru. Zaključio je svetu misu najbolje što je mogao, a vraćajući se u župni ured, prisjetio se duhovnog razgovora koji je vodio nedugo nakon nesreće. U tom se razgovoru našao kako stoji pred Isusovim sudom. Ne sjeća se koliko je to trajalo, ali kaže da ga je Gospodin proveo kroz cijeli njegov život te mu pokazao kako je griješio u svojoj svećeničkoj službi. Složio se sa svime što je Isus rekao o njegovu životu. Prije nesreće, fra Scheier je planirao da će Isusu, kada dođe pred Njegov (konačni) sud, reći da je svaki put kada je sagriješio, zapravo bio izazvan. Već je bio pripremio mnoštvo opravdanja. Prije nesreće se običavao redovito ispovijedati, ali nevaljano, odnosno, nije dopustio da se po tome sakramentu njegov život mijenja. Nije donosio čvrstu odluku da će se popraviti. Poslije nesreće koju je doživio, često se pitao koliko je zapravo njegovih ispovijedi bilo valjanih budući da se nije iskreno pokajao. Prije nesreće je uvijek razmišljao o tome kako ima vremena za obraćenje, ali tijekom tog suda, Isus mu je dao do znanja da vremena nema.
Na kraju razgovora, Isus je odlučio da zaslužuje pakao
Stojeći pred Isusom, razgovarao je s Istinom samom, a kada razgovarate s Istinom, nema isprika i opravdavanja. Na kraju razgovora, Isus je odlučio da fra Scheier zaslužuje pakao. On je tu kaznu prihvatio jer ju je po svakoj logici on i zaslužio. Međutim, u tom je trenutku čuo ženu koja govori:
„Sine, hoćeš li, molim te, poštedjeti njegov život i njegovu besmrtnu dušu?”
Gospodin je odgovorio: „Majko, on je 12 godina kao svećenik služio sebi, a ne meni, pusti neka podnese kaznu koju zaslužuje“. „Ali, Sine“, rekla je, „dajmo mu posebne milosti i snagu, i vidjet ćemo hoće li donijeti ploda, ako neće, neka bude kako si rekao“. Uslijedila je veoma kratka stanka nakon koje je Isus rekao: „Majko, prepuštam ga tebi“.
Nakon nesreće postao je svjestan da su Bog, Gospa, sveci i anđeli stvarni, i da svi imamo samo jedan dom, a to nije…
Nakon toga događaja, fra Scheier je uvijek bio predan našoj Gospi. Prije nesreće nije imao neki poseban odnos s našom Gospom, no otad mu je ona bila sve. Isus je spustio pogled na svoju majku Mariju koja je stajala podno križa i učinio je majkom čitave Crkve. Fra Scheier kaže da ona to shvaća doslovno i ozbiljno. Ovaj je svećenik u svome životu iskusio Isusovo milosrđe, ali je Marija bila ta koja se zauzela za njega. On zna reći: „Nije li ona netko koga želite na svojoj strani?“
U Boga, našu Gospu i svece vjerujemo na dva načina; glavom i srcem. Fra Scheier je vjerovao glavom, a srcem nije spoznao ništa. On je vjerovao anđelima i svecima, no oni su za njega bili zamišljeni prijatelji, a ne stvarni. Nakon nesreće postao je svjestan da su oni stvarni, da svi imamo samo jedan dom, i da to nije ovaj ovdje na zemlji.
Da je onda umro, njegovi župljani ne bi mislili da je otišao u pakao
Fra Scheier kaže da su naši prioriteti pobrkani. Njegovi su prioriteti također bili pobrkani. Njegov je prioritet trebao biti spašavanje duša, svoje i duša drugih ljudi. Da je onda umro, njegovi župljani ne bi mislili da je otišao u pakao. Isus ne provodi anketu o popularnosti. Kada je riječ o tome što drugi misle o nama, samo je Isus važan jer smo na sudu pred Isusom sami. Ne možemo reći da nas je netko drugi prisilio na grijeh. Isus zna istinu.
Fra Scheier kaže da tijekom svojih prvih 12 godina nakon ređenja nije bio svećenik za Isusa. Umjesto da je trpio za Isusa, on je bio svećenik samo za/radi sebe. Uvijek je bježao od križa. Ako bježimo od križa, dočeka nas još veći. On priča da je tijekom tog razdoblja zapravo bio kukavica. Danas on shvaća kako je njegovo poslanje da ljudi spoznaju da je Isusova ljubav veća od pravde, da pakao postoji, da svi možemo završiti u paklu, ali i da je Isus beskrajno milosrdan. Završavam riječima prispodobe iz evanđelja koje je fra Scheieru postalo toliko znakovito.
„Evo, već tri godine dolazim i tražim rod na ovoj smokvi, ali ga ne nalazim. Posijeci je!”
„Neki je čovjek imao u svom vinogradu posađenu smokvu.
Dođe, potraži na njoj roda, ali ga ne nađe te reče vinogradaru:
‘Evo, već tri godine dolazim i tražim rod na ovoj smokvi, ali ga ne nalazim. Posijeci je! Zašto da iscrpljuje zemlju?’
On mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ovu godinu dok je okopam i pognojim.
Možda će ubuduće roditi… Ako ne rodi, moći ćeš je posjeći.“ (Lk 13,7-9)
Fra Scheier je umirovljeni svećenik američke biskupije Wichita.
Izvor: frtommylane.com; Book.hr
Odabrala i prevela Ivana Mlinac; prijevod korigirala Dubravka Rojc
