Sugovornik u novoj emisiji Zrcalo, urednice i voditeljice Marije Dugandžić je jedan od primjera da je to moguće.
Donosimo ispovijest bivšeg ovisnika o kocki , Josipa iz Nove Bile. On je u ovoj Zajednici godinu i pol dana i sretan je što je došao u Zajednicu jer je u njoj naučio živjeti. Inače, Josip dolazi iz jedne jednostavne kršćanske obitelji, ima roditelje, dva brata i sestru. Josip priča o svojoj ovisnosti za koju kažu da je u početku bila kao zabava s društvom, ona mu je pružala neku sigurnost, bijeg od problema. Međutim, kaže kako je ovisnost počela u ranom djetinjstvu, čak u osnovnoj školi, kad bi redovito posjećivao sportske kladionice, ali bi mu s vremenom apetiti rasli, te da mu nije bilo bitno što kocka, samo da kocka. Priča kako je kao dvanaestogodišnjak vrlo lako mogao doći i kockati, bez obzira na sva zakonska ograničenja. Danas mu je 30 godina i kaže kako se granica ovisnosti sve više smanjuje, da roditelji šalju svoju djecu da uplaćuju za njih neke igru na sreću iako to u njegovom slučaju nije istina, jer mu roditelji nisu kockari ali da ima dosta prijatelja koje su roditelji uvukli u ovaj problem na ovaj način.
Kaže kako se kocki pristupa s mišljenjem da samo jedan listić, loto, sportska kladionica nije problem, ništa strašno ali da je zapravo problem što je današnje društvo nestrpljivo i da se preko noći želi riješiti problemi, najviše financijski i da je on u kocki vidio rješenje. S druge strane ističe kako je imao obitelj koju nije mogao prihvatiti jer je bila jednostavna, jer je bila zadovoljna i sretna s onim što ima, a Josip je gledao u pogrešne idole. Gledao je u kocku kao u neko rješenje koje mu je tada davalo sreću i zadovoljstvo ali je gubio one prave, istinske vrijednosti. Postajao je lažov, egoista, preponosan čovjek. Kad bi se našao netko tko bi mu htio posvjestiti da kocka nije dobra, on ga je jednostavno izbrisao iz života i išao dalje i dublje u kocku. Na kraju mu je sve izgubilo smisao, čak i kocka i taj novac koji je dobivao, gubio nije vidio nikakav smisao. Osjećao bi se isto i s malo i s puno novaca. Novac za kojim je toliko žudio kad bi ga dobio, ni s njim ne bi bio sretan. Ni u čemu nije bio sretan, kroz glavu su mu prolazile samo crne misli, mislio se kad već ne zna živjeti, da bolje da ne živi. I tad je rekao dosta ali je imao samo jednu želju, da vidi svoju obitelj pa makar još samo jednom. I poslije se sve nekako spontano odigralo. Kad je došao kući, svi su bili u suzama, a majka mu je kazala kako se samo molila Gospi da se vrati kući jer bi on zadnjih 7/8 godina odlazio od kuće i ne bi ga bilo po nekoliko mjeseci.
I tad se sve okrenulo prema Zajednici, prema svjetlu. Kako je ušao u Zajednicu, o životu u Zajednici,o teškim počecima o Zajednici, o Anđelu čuvaru, o dobrim ljudima oko sebe, o odricanju, o molitvi, o kušnji da napusti Zajednicu, o vjeri drugih ljudi u njega, o iskrenim prijateljima poslušajte u nastavku Josipovo svjedočanstvo:
