Kako ću oprati noge punici?!
Supruga i ja smo u mirovini. Živimo u obiteljskoj kući zajedno s njezinim roditeljima – majka ima 93 a otac 91 godinu. Dobrog su zdravlja, i fizičkog i mentalnog, ali zbog godina, misu slušaju na TV-u a ispovijed za njih dogovaramo s našim župnikom Ivicom, koji ih dođe ispovjediti k nama u kuću.
Za ovogodišnje uskrsne blagdane, župnik je došao u Velikom tjednu, u utorak. Na odlasku, pozvao me da na Veliki četvrtak dođem u župnu crkvu na pranje nogu. U šali sam mu odgovorio da ću doći, ali pod uvjetom da i ja njemu mogu oprati noge. On je na to rekao: „Ne meni, Josipe, nego ćete noge oprati svojim ukućanima, kada se vratite kući!“ „A joj“, bila mi je prva misao. „Ajde de“ mislio sam, „ženi i tastu lako ću oprati, i svojoj mami, i djeci, ali punici?!“
No dobro, što je tu je, župnikove riječi sam doživio kao zapovijed duhovnog oca, koju se mora izvršiti.
„Izvisio sam!“
Na Veliki četvrtak nazvao sam župnika kako bih provjerio kad točno trebam doći. „Najkasnije deset minuta prije osam (navečer)“, bio je njegov odgovor.
Tako sam otprilike i došao. Crkva je bila dosta dobro popunjena. Sjeo sam na prazno mjesto u drugoj klupi gdje je sjedila samo jedna starija žena. Ostale su klupe bile popunjene. Uto je stigao i naš župnik. Prišao je mladoj djevojci u prvoj klupi te ju pozvao radi liturgijskog čitanja. Sjedio sam točno iza nje. Gledao sam župnika u oči, i bio sto posto siguran da i on mene vidi, jer kako bi mogao doći do toga mjesta, a da prije ne pogleda kamo ide? Ali ne, on je otišao, a da me nije ni pogledao! Očekivao sam da će one (pa i mene) s kojima je prethodno dogovorio pranje nogu pozvati prije mise. I nije mi bilo sumnjivo to što je nekoliko muškaraca otišlo u sakristiju! Prije samog početka misnog slavlja, sakristan Tomislav se ushodao po crkvi i nešto zagledao. Gledao sam ga, ali on mene očigledno nije vidio. Pojma nisam imao da me on traži! A bio sam mu pred nosom! Vratio se u sakristiju, a trenutak nakon toga, jedan od ministranata, koga je župnik poslao, pristupio je mladiću u drugom redu klupa, nasuprot meni, i nešto mu šapnuo. Mladić je ustao i pošao za ministrantom u sakristiju.
I misa je počela!
Na moje zaprepaštenje, pored župnika i njegovo troje ministranata, u crkveni su oltarski prostor ušla dvanaestorica muškaraca, i sjela na 12 stolica! Tada sam shvatio da su to odabrani ljudi kojima će župnik prati noge! I da ja nisam među njima! I uhvatila me takva muka, da ne kažem užas (pa i sada dok ovo pišem sjećam se živo te boli). Mislio sam da neću izdržati i da ću morati izaći iz crkve. Valjda mi je sva krv navrla u glavu, uz osjećaj ogromnog pritiska.
Tijelo mi se treslo od muke, disanje mi se poremetilo, gušila me knedla u grlu, gutao sam nevidljive suze gorčine, srce mi je htjelo iskočiti. Osjećao sam silnu gorčinu, jad, povrijeđenost i odbačenost. Osjećao sam se izigran, ponižen i prevaren!
Nikad mi nije bilo tako, ni u ratu, ni dok mi je otac umro, ni dok sam bio zlostavljan, ni dok sam zbog posla doživio dijabetički šok, ni dok su mi se „banke upisale na kuću“, nikad!
I stotine misli su mi prolazile kroz glavu: da ću izaći iz Pastoralnog vijeća, da neću više dolaziti u župnu crkvu na misu, da sam veći vjernik od svih onih kojima će oprati noge. I da ću župniku očitati bukvicu poslije mise. I da ne idem na pričest u takvom duhovnom stanju. (Na pričest sam ipak išao, jer sam znao da će mi bez nje biti još teže, ali i zato da govorom tijela i suznim očima pokažem župniku koliko me povrijedio i ražalostio! I da mu nabijem osjećaj krivnje.) Svašta!
A onda sam se „malo“ pribrao! Pa ovo je Veliki tjedan! Ne bih li to svoje stanje duha, duše i tijela mogao usporediti s Nečijom mukom? Nije li to samo mrvica, čak jedva vidljivi dio mrvice muke koju je Netko već prošao? I to (za razliku od mene, a radi mene) potpuno nevin? Zar ne bi ova misa za mene mogla biti nešto najbolje (najkorisnije) što mi se ikad dogodilo u crkvi?
Evo što se zapravo dogodilo
Odlučio sam poslije mise otići u sakristiju i ipak čuti što se stvarno dogodilo. A ono što sam čuo bilo je jako neobično: velečasni me uopće nije vidio, iako sam od njega bio udaljen manje od metra, nezaklonjen!
Poslao je sakristana Tomislava da me potraži; i on mi je rekao da me nije vidio (pritom mu je bilo malo neugodno), iako sam mu bio pred očima, u gotovo praznoj drugoj klupi – to je zapravo prva klupa s naslonom, ispred nje je samo klupa pričvršćena za taj naslon.
Velečasnom je bilo vidljivo neugodno, mislim da je malo pocrvenio. Pitao me zašto nisam došao u sakristiju kao i drugi.
„Velečasni“, rekao sam, „zvali ste me u crkvu, a ne u sakristiju“! Nekoliko je njih doduše ušlo u sakristiju kroz crkvu, ali ostali su ušli na vanjski ulaz i ja ih nisam vidio! Očekivao sam Vaš poziv!“
„Dobro“, odgovorio je velečasni, „kako je, tako je. Idemo sada dogovoriti za sljedeću godinu, a za sada budite sretni što ne morate punici prati noge!“ Šala mi nije osobito sjela, i htio sam da mi sada u sakristiji opere noge, ali nije pristao pravdajući se da to više nema smisla! To me dodatno pogodilo!
U takvom sam raspoloženju otišao kući.
Ispričao sam supruzi kako je sve prošlo. Njezin je komentar bio ubojit, oštar kao mač: „Nisi bio dostojan! Gospodin tebi nije 'dopustio' da odeš u sakristiju, kako bi ušao u obred pranja nogu, a njima nije 'dopustio' da te vide, iako si im bio pred očima!“ I još je rekla: „Župnik je noge oprao nekom drugom, koji je ovog časa u Božjem planu važniji od tebe! Uostalom, kako je ime dečku kojem je župnik oprao noge umjesto tebi?“
„Emanuel“, odgovorio sam. Zašutjela je. Zašutio sam i ja. Nismo ništa rekli. Nismo ni morali.
Odlučio sam da ću te noći s Velikog četvrtka na Veliki petak, tražiti odgovor osobno od Oca. I tražio sam ga! I dobio sam ga! I to je ono najvažnije što želim podijeliti s vama!
Zavapio sam Bogu, i On mi je odgovorio!
Probudio sam se u 1 sat i 50 minuta. Mrak i tišina u cijeloj kući. Sam sam u dnevnom boravku. Preda mnom na zidu malo raspelo, na lijevoj strani, slika Milosrdnog Isusa, na desnoj strani, slika Majke Božje.
Pao sam ničice na tepih. Osjećao sam se čudno u tom položaju, kao da polažem redovničke zavjete. Zatim sam se podigao na koljena, raširio ruke i, plačući iz dubine duše, upitao: „Zašto?“
Začuo sam glas u srcu: „I na koljenima si previsok“! Spustio sam ruke, oborio glavu, takoreći do tla, nisam želio sjesti na pete... više nisam znao kakav položaj da zauzmem. I ništa. Još sam se više ražalostio. Pitao sam Oca, pitao Sina, pitao Duha Svetoga! Nisam čuo odgovor. Pitao sam Mariju! Nisam čuo odgovor. Zazivao sam sve svece koji su mi došli u srce: svetog Josipa, sv. Franju, sv. Antuna, sv. Padre Pija, sve svece, svetice, blaženike, i duše u čistilištu! No, nisam čuo odgovor.
Sve se to događalo u tišini! Iz dubine duše, ne da sam plakao, ridao sam, ali tiho da me ukućani ne čuju. Nisam ih htio uznemiriti. Bezglasno sam vapio, ali odgovor nisam čuo. Čekao sam.
A onda sam otišao u kupaonicu očistiti nos i oprati umrljano lice, jer nisam još bio potpuno ozdravio od prehlade. Kad sam htio izaći iz kupaonice, ugledao sam okruglu limenu kutijicu za bombone. U njoj nema bombona, nego se u njoj nalaze mali, više puta presaviti listići na kojima su zapisani citati iz Svetog pisma. Ove citate zovem „duhovni bomboni“ i koristim ih prilikom osobne molitve za ljude u potrebi, koju održavamo u Reki pored Koprivnice te u Botincu (predgrađu Zagreba). Naime, ljudima za koje molimo, ponudim nakon molitve da odaberu jedan od „duhovnih bombona“ iz ove kutijice. U šali kažem da ih častim jer su bili dobri!
Kad odmotaju te listiće, pročitaju ih naglas i onda, naravno, ponesu kući. Određeni citat iz Svetog pisma, Božji je odgovor toga trenutka na njihova (trenutna) životna pitanja. To nisu samo odgovori nego i preporuke, pohvale, upozorenja, smjernice pa čak i zapovijedi. Ljudi se doslovce šokiraju kad pročitaju što su izvukli! Često su to tako dramatične situacije da se zajedno čudimo i divimo koliko je naš Gospodin velik!
Tog sam časa shvatio da mi Gospodin nudi odgovor na moj vapaj. Vapijući, u jednom sam trenutku rekao: „Ne idem spavati dok ne dobijem odgovor!“
Dakle, i ja sam posegnuo za „duhovnim bombonom“. Namjeravao sam uzeti jedan, ali kako je bio mrak, izvukao sam jednu cedulju, a još je jedna pala na tepih. Upalio sam svjetlo da pročitam što mi Gospodin govori. Na prvoj ceduljici je pisalo:
„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. (Matej 11,28)
Na drugoj, većoj, koja je pala na pod, pisalo je:
„Ta gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo. A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena. Plod se pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir. (Jak 3,16-18)
Dobio sam dakle odgovor. Ne onakav kakav sam u duši priželjkivao. I ne jedan, nego dva. I oba su mi potrebna, najpotrebnija ovog časa. Prvi će mi poslužiti za utjehu, jer sam u srcu osjetio da me Gospodin nije odbacio, da me čak zove da dođem k njemu. Priznajem da sam izmoren i opterećen onime što drugi citat kaže! On će mi poslužiti za promjenu.
Prave riječi u pravo vrijeme!
Hvala vam na strpljenju!
P. S.
Kad sam nakon tri dana svjedočanstvo pročitao ponovno, naslov mi se učinio čudnim: I na koljenima si previsok. No, sada mi je dovoljno jasan da ga pokušam rastumačiti. Naime, i klečeći, imao sam osjećaj da sam „u ravnini s Bogom“! Kao da razgovaram s nekim „sebi ravnim“. Vapio sam i molio, a nisam se osjećao kao „crvić“! Teško je taj osjećaj objasniti riječima; preostaje samo da me srcem pokušate razumjeti.
Što se samog svjedočanstva tiče, htio bih reći da nisam emocionalno superosjetljiva i nestabilna osoba, niti medicinski rečeno „psihički labilna osoba“. Takav bi dojam možda netko mogao steći kad pročita koliko me pogodio događaj koji sam opisao. Dok sam pisao svjedočanstvo, nisam ni ja shvaćao zašto me zahvatio tako silan osjećaj povrijeđenosti, odbačenosti i poniženja. Trebalo mi je tri dana da shvatim uzroke i izađem iz „grobne jame“ vlastitih osjećaja u koju sam pao! Evo tri glavna uzroka:
1) kad sam imao deset godina, kratko smo vrijeme imali vjeronauk u našoj filijalnoj crkvi, koji je držao župnik. S tog vjeronauka sjećam se samo boli i poniženja, jer me župnik potegnuo za kosu i to iznad uha gdje najviše boli! Vjerojatno sam to bio zaslužio, jer sam bio nepažljiv, nemiran a moguće i nezainteresiran. Ne sjećam se da sam nakon toga ikad više išao na vjeronauk.
2) Svake nedjelje održavala se misa u župnoj crkvi. Mi djeca, vjeroučenici, bili smo u oltarskom prostoru; dječaci s jedne strane, djevojčice s druge strane oltara. Kako sam bio sitan, župnik me stavio naprijed. S tog sam mjesta doduše vidio više i bolje, ali su otraga stajali stariji dječaci koji su nama mlađima udarali „čvoke“, ili „čvrge“ po glavi i po ušima! To je i boljelo i ponižavalo, a nisam se smio ni okretati, ni protestirati, morao sam biti miran.
3) Došlo je vrijeme krizme i otac me poslao da sam tražim kuma. Našao sam ga, on je prihvatio, ali nije došao na obred krizme. Uzalud sam ga čekao. Koja je to tuga bila: svi su došli sa svojim lijepim i mladim kumovima, a mojega nema! Majka mi je sašila prekrasnu krizmanu traku koja se vezala oko glave, i koju su morali imati svi krizmanici! Kad je obred počeo, k meni je došla jedna žena i rekla mi da je njezin sin izgubio svoju traku, neka joj posudim svoju, a ona će meni nabaviti drugu kad dođe red na mene. Nisam bio voljan dati svoju lijepu traku, no bio sam sâm i nezaštićen (otac nije bio sa mnom, a za majku nisam siguran jer se ne sjećam). Ta mi je žena takoreći otela traku iz ruke, a mene ostavila u velikoj brizi i strahu da neću biti krizman jer nemam traku! Biskup se opasno brzo približavao k nama, a ja još nisam imao traku! U međuvremenu je došao stariji čovjek iz našeg sela, koji mi je pristao biti zamjenski krizmani kum. Njega uvijek priznajem kao pravoga kuma, iako mi je „pravi“ kum kupio odijelo. Na kraju, valjda u zadnji čas, ona je žena donijela traku! Ali kakvu... Običan poderani neobrubljeni komad gaze, s koje su još visjeli konci! Ajoj tuge i poniženja! Evo, po tome pamtim svoju svetu potvrdu!
Također, još je jedan uzrok moje duboke osjetljivosti: župnik bi svake godine za blagoslov kuća pošao kod neke bogate obitelji na ručak. A kod nas nikad! Jer mi smo bili presiromašni, a mislim i da ga otac nije ni zvao, a možda ni želio! Ali ja sam to silno želio!
Sad razumijete koliko mi je značilo da mi župnik opere noge? I zašto me tako potreslo kad sam „izvisio“!
Hvala vam na razumijevanju!
Zato u osobnoj molitvi, ali i u životu, imam najviše uspjeha kod ljudi koji su prošli slične životne situacije kao ja. Za njih imam najviše ljubavi i razumijevanja!
kristofori.hr
