Naizgled sam sasvim običan tinejdžer. Dani su mi ispunjeni odlascima u školu, pisanjem zadaća i učenjem; slobodno vrijeme provodim s prijateljima, najčešće igrajući košarku ili nogomet... Ono što kod mene nije toliko obično, učestalost je lomljenja kostiju. Nespretan sam? Hiperaktivan? Vjerojatno vam to pada na pamet, no ja bih rekao da jednostavno nemam sreće. Kako drugačije objasniti nesreću da ti, kao golmanu na nogometnim utakmicama ista osoba loptom slomi palčanu kost više puta? Možete samo zamisliti koliko je ugodno svakih nekoliko mjeseci biti u gipsu i koliko to utječe na raspoloženje i ometa u svakodnevnim aktivnostima. Liječnici u obližnjoj bolnici vrlo me dobro znaju. Nije ni čudo, ta više se puta znalo dogoditi da mi početkom tjedna skinu gips s jedne ruke a već ga krajem tjedna stave na drugu!
Još jedan lom!
Tako sam se jednog vikenda ponovno ozlijedio igrajući nogomet... Zbog nesretnog udarca, napukla mi je ruka. Umoran od silnih posjeta bolnici, i već upoznat sa sličnim ozljedama, odlučio sam da neću potražiti liječničku pomoć. „Tek je lakše ozlijeđena, zarast će sama. Mirovat ću neko vrijeme i proći će“, tješio sam sama sebe. Pomisao da još nekoliko tjedana provedem u gipsu ili longeti nije dolazila u obzir...
Kost je uistinu zarasla, ali krivo i to je ostavilo trajne posljedice; poput djedice, sa svakom promjenom vremena, osjećao sam jake bolove u ruci. Ipak, ideja da odem na lomljenje ruke kako bi potom pravilno zarasla, bila mi je neprihvatljiva...
Gospodin me ozdravio!
Na inicijativu svojih roditelja krenuo sam na karizmatske susrete koje organiziraju Kristofori. Svidio mi se njihov način slavljenja Boga kroz pjesmu, molitvu i šaljive anegdote. Jedne nedjelje krajem siječnja, sjedio sam u dvorani Globus prilikom molitve za ozdravljenje, i našao se prozvanim! Objavljujući brojna ozdravljenja po spoznaji po Duhu Svetomu, gosp. Lončar je rekao i ovo: „Jedna osoba je često lomila kosti. Prilikom jednog od lomova, kost ruke krivo je zarasla zbog čega ta osoba i danas na tom mjesto osjeća snažnu bol. Gospodin ju sada ozdravlja!“ Nakon tih riječi, u moje je lice zapuhao neki hladan vjetar, a na mjestu na kojem inače osjećam bol, osjetio sam snažno žarenje. Prisutnost Božje sile bila je izuzetno jaka; znao sam da me Gospodin ozdravlja!
Duboko dotaknut Gospodinovom snagom i ljubavlju, svoje sam iskustvo odmah po završetku molitve podijelio s prisutnima. Čak me ni strah od stajanja na pozornici pred onolikim brojem ljudi nije zaustavio. Želio sam da cijeli svijet vidi koliko je velik naš Bog, koliko je milosrdan i koliko pažnje posvećuje svakom svom djetetu! Neka mu je vječna hvala i slava!