Odgojena sam u kršćanskoj obitelji i oduvijek smo svi išli redovito nedjeljom na Svetu misu, ali je svjetovni život bilo teško ignorirati. Izlazila sam van, tražila dečka na krivim mjestima, nisam ni bila svjesna koliko me Duh Sveti čuvao u tome svemu. Dečka nisam našla, dok se sama nisam odlučila za predbračnu čistoću, što sam spoznala u duhovnim vježbama. Bilo je to teško, nisam znala ljude koji tako žive, svi su oko mene živjeli svjetovnim životom, predani užitcima. Stalno sam se preispitivala jesam li normalna, gdje mogu naći dečka koji je spreman tako živjeti itd. Kroz molitvu za budućeg muža i iskreno predanje svoga života u Božje ruke osjetila sam u srcu da će mi Bog uslišiti molitvu.
Nakon nekog vremena sve sam češće počela provoditi vrijeme s prijateljem s fakulteta, što je izraslo u zaljubljenost, a poslije i u ljubav. Na početku veze sam mu odmah rekla za svoj stav o hodanju; da želim predbračnu čistoću, on je odlučio biti samnom misleći kako ću s vremenom promijeniti stav. Vrijeme je prolazilo te je vidio da sam ustrajna u tome, ali mi nije davao jasnu potvrdu za pristanak na čistoću. Kada je prošlo pet mjeseci naše veze, otišli smo u Međugorje. Penjući se na brdo Križevac, pred svakom postajom sam molila Djevicu Mariju za čistoću naše veze, da on pristane na to, jer meni samoj je bilo teško boriti se s napastima. Kada smo sišli s brda, on me zagrlio i rekao: „Hej, ono što si pričala za čistoću prije braka, pristajem na to.“ Ostala sam šokirana i toliko sretna što je Gospa uslišila moje molitve i to odmah. Shvatila sam koliko su vjera i snaga molitve jake, sve što se čini nemoguće, Bogu je moguće. Sada smo godinu i sedam mjeseci u vezi, molitvom se zajedno borimo, te smo neizmjerno zahvalni Bogu i Gospi što nas štite i vode.
