S građevine u Građevinu Božju
Ja sam fra Stjepan Raić podrijetlom sam iz Župe sv. Franje Asiškog – Crivac. Imam trideset osam godina i bogoslov sam Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Student sam i završavam drugu godinu filozofsko-teološkog studija u Splitu. U postulaturu sam pristupio 2019. godine u Imotskom, a nakon devet mjeseci provedenih u postulaturi stupio sam u novicijat na Visovcu gdje sam proveo godinu dana. Nakon novicijata došao sam u klerikat u Split gdje se nastavlja moja daljnja formacija i naobrazba.
Svjedočanstvo o pozivu nije samo danas, nego je cjeloživotno svjedočanstvo koje traje sve do kraja života jer se ne odnosi na trenutak i kao da je s tim ispunjeno. Kao mladić nisam nikada mislio da bih mogao postati svećenik. Svoje djetinjstvo i mladenačke dane provodio sam jednostavno u igri i zaigranosti. Roditeljski odgoj i briga roditelja da mi prenesu životne vrijednosti, osobito u ophođenju prema drugome, doprinijeli su da se odnosim odgovorno prema obavezama i svemu onom što mi je povjereno. Koliko god su mi se tada njihovi poticaji i opomene činili dosadnima, toliko su se pokazali jako dobri u situacijama koje sam prolazio. Od kada sam primio sakrament potvrde, malo-pomalo manje sam dolazio i na svetu misu, iako sam bio ministrant sve do svete potvrde.
Nakon završetka srednje škole počeo sam raditi i to je jedno životno razdoblje koje je bilo jako dobro. Na jedan način tražio sam i ispitivao koje sve mogućnosti ima mladi čovjek, ali postavljao sam i ona dublja pitanja, a to je pitanje koji je smisao života. Do odgovora na pitanje koji je smisao života i nisam došao tek tako, nego prvenstveno iz susreta s ljudima. Budući da sam radio u građevinskom sektoru, imao sam priliku upoznati puno ljudi, a svatko od njih je nosio svoje radosti i životne poteškoće. Malo-pomalo na taj način shvatio sam da život nosi daleko više od onoga mladenačkog zaigranog života. Nakon što me je kolega nagovorio, otišao sam na duhovnu obnovu, a nakon toga susreta, moram priznati, počeo sam drugačije percipirati životne situacije, prvenstveno zahvalnost za ono što imam i što mi je netko omogućio.
Počeo sam redovito ići na svetu misu, redovito se ispovijedati i dalje propitujući u sebi koji je smisao života i na koji način ga najbolje ostvariti. U svojim pitanjima nisam ništa tražio na brzinu, nego su mi odgovor dale neke životne situacije, posebno kroz molitvu i sakramentalni život koji je djelovao na mene kao kvasac, malo-pomalo me zahvaćao i mijenjao moje poglede i promišljanja. U mojoj je nutrini počelo odzvanjati služenje, a tada nisam ni shvaćao kakvo bi to bilo služenje pa sam se pitao koje je to služenje, brak ili nešto drugo. Tada mi nije padalo na pamet da bi to mogao biti svećenički poziv. I tako je bilo sve do jednog dana kada mi je došlo u promišljanju pitanje je li to svećenički poziv. Kako je u meni još odjekivalo služenje i tu sam pomisao odbio misleći da to nije za mene. Tada sam imao trideset godina. Međutim, ta mi se misao javljala s vremena na vrijeme, a ja sam je samo odgurnuo od sebe, tješeći se da to nije za mene ili da samo umišljam. Kako sam je uporno odbijao, a molio Boga da mi pomogne oko razabiranja onoga što je u meni stalno odzvanjalo na služenje, tako se u meni malo-pomalo počinjao otkrivati poziv, onako potiho i nenametljivo. Što se poziv više otkrivao, u meni se stvorila jedna neodlučnost u kojoj sam morao sam sa sobom riješiti nedoumice jer problem nije bio s Bogom, nego sa mnom. Ovakva moja borba trajala je četiri godine i nije prestajala. Kako nije prolazila, počeo sam razmišljati o pozivu. Ovo je bilo oko Velike Gospe i sljedeće godine u drugom mjesecu donio sam odluku da se odlučujem za poziv. Kada sam u sebi rekao da, kao da se otvorila jedna brana u mojoj nutrini. Nakon što sam se odlučio na svećenički poziv, trebalo je odabrati gdje ići. Otišao sam po iskustvo u Imotski i nakon toga sam donio odluku da pristupam u franjevački red. Tako sam u devetom mjesecu pristupio u postulaturu i to je početak moje franjevačke formacije koja se nastavlja. Koliko god čovjek mislio da je na nešto spreman, toliko ga situacije razuvjere da nije baš tako. Treba se više oslanjati na Božju pomoć bez koje ne bih ni bio ovdje gdje sada jesam. Mogu samo reći da Bog ne bira hrabre, nego kroz cijelu ljudsku povijest on je onaj koji osposobljuje za hrabrost, a tako je i mene osposobio.
Kroz sve ovo što sam gore napisao o svojoj borbi i promišljanju veliku ulogu ima nešto što je jako važno, a to mogu reći svakom čovjeku bez obzira odlučuje li se za svećenički, redovnički ili bračni poziv. To je sakramentalni život.
Osobni odnos s Bogom čovjeka zahvaća i oblikuje te se na taj način možemo izgraditi kao autentične osobe koje mogu svjedočiti svojim životom.
Fra Stjepan Raić
