Fra Boris Barun rođen je 1965. u Parizu, u Francuskoj. Njegov otac rodom je iz župe Ljubunčić kod Livna, selo Lusnić. Fra Boris je odrastao u Parizu i završio studij aeronautike. Postao je inženjer aeronautike i specijalizirao astronautiku, a poslije je postao franjevac jer je u međuvremenu osjetio Božji poziv. O svome životnom i svećeničkom hodu svjedočio je u emisiji ‘Od Krista pozvani’ Hrvatskoga katoličkog radija. „Dok sam bio mlađi nisam razmišljao o redovništvu i svećeništvu. Ponekad sam, možda izražavajući neki bunt, znao reći da nikada ne bih bio poput naših fratara u obitelji. Baruni imaju puno fratara i časnih sestara. Samo iz kuće moga oca ih je osmero. Sjećam se kada sam imao mladu misu u Lusniću, očevom rodnom selu, nabrojali smo više od 20 onih koji nose prezime Barun, a Bogu su posvetili svoj život.”
„U našim krajevima gdje vjernici mole, gdje se moli u obitelji, normalno je da će biti zvanja,” ističe fra Boris te se osvrće na okolnosti otkrivanja svoga poziva u Parizu. „U Parizu je malo drugačije, nisam imao prijatelja koji su bili vjernici tako da sam nakon vjeronauka dosta brzo gubio vjeru. Nisam je potpuno izgubio nego je postala mlaka. Nisam molio kod kuće i zato mi je poziv bio pomalo čudan i pitao sam se zašto je Gospodin izabrao mene. Ništa nisam činio da bih Boga tražio.”
Povratak vjeri i otkrivanje poziva
Gospodin je na put fra Borisa stavio osobe koje su mu pomogle u vjeri. „Susreo sam neke rođake, prijatelje, Hercegovke u Parizu koje su imale jaču vjeru. I u meni se rodila želja da mi molitva pomogne u životu, kao što sam vidio da je nekima pomagala. Počeo sam moliti, ali nisam znao kako moliti pa su mi ti Hercegovci predložili da počnem moliti krunicu. Pronašao sam toliko radosti u molitvi i čitanju Svetoga pisma da sam se počeo propitivati jesam li pozvan na nešto više od onoga što trenutno živim. Tada sam bio na studiju aeronautike pa sam si dao vremena dok završim studij i odslužim vojsku. Kao Hrvat sam služio vojsku u Njemačkoj za francusku vojsku upravo u vrijeme kada se događala balvan revolucija u Hrvatskoj 1990. godine. Razmišljajući o pozivu osjetio sam potrebu ulaska u istu duhovnost kao i ostali u mojoj obitelji – u franjevačku.”
Na putu razlučivanja zvanja bilo je dosta promišljanja koja su prekinuta donošenjem konačne odluke. „U Parizu se često organiziraju molitvene noći u bazilici Srca Isusova. Tamo je inače trajno klanjanje ali barem svaka dva mjeseca organizira se molitveni program koji traje. Uz klanjanje moli se krunica, a u ranim jutarnjim satima slavi se misa. Za vrijeme jedne takve noći osjetio sam da me Bog poziva. Čudio sam se zašto mene poziva, ali nisam imao nutarnje borbe. Više je bilo otpora kod obitelji koji su me školovali. Odlučio sam završiti studij pa onda što bude Božja volja. Na kraju su roditelji bili presretni zbog moga zvanja.”
Ostvarenje poziva u franjevaštvu
Franjevaštvo je bilo iznenađenje jer je fra Boris razmišljao o kontemplativnoj zajednici. „Išao sam gledati kako žive benediktinci. Kod njih mi je nedostajalo radosti, a u duhu sv. Franje je sve – evanđelje u radosti navješćivati drugima. To mi se činilo posebno važno u Francuskoj gdje se vjera odavno počela gubiti. U meni se rodila želja da bih mogao onako izvorno franjevački ići po mjestima, navješćivati evanđelje s drugim franjevcima. Nisam znao da će mi upravo to Gospodin dopustiti. Ušao sam u franjevce 1992. godine i već u novicijatu je bio tečaj kako je sv. Franjo dobio svoj poziv. To je za mene bila potvrda da bih i sam trebao tako ići putevima i navješćivati evanđelje.”
Ići u susret ljudima i naviještati evanđelje
Kao član Pariške franjevačke provincije bl. Ivana Duns Scota, teologa koji je upravo promicao Bezgrešno začeće BDM, fra Boris je zaređen za svećenika u franjevačkoj crkvi u Parizu, na blagdan sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 2002. godine. Njegovo mladomisničko geslo je ‘Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas’ (Iv 15,16). „Nakon svećeničkog ređenja poslali su me da budem magistar novaka u Toulouse. Tu sam imao vremena s drugim fratrima ići u susret ljudima, gotovo od kuće do kuće. U takvim misijama mogli smo provoditi do dva mjeseca u godini. I kada sam bio premješten u druge gradove, na druge službe, našao sam vremena za takav navještaj evanđelja. Tu su moje najveće radosti kada čovjek uspije drugima ne samo govoriti o Isusu, nego da ga oni uspiju i zavoljeti. Bog je taj koji traži čovjeka, potrebno je samo da mu čovjek otvori svoje srce.”
Svećenički i redovnički put obilježen Marijom
Franjevačka duhovnost sve je manje prisutna u Francuskoj jer se vjera gubi, a i zajednice su sve manje, rekao je fra Boris čiji je svećenički i redovnički put obilježen Marijom. „Primjećujući kod prijatelja Hercegovaca kakvi su plodovi molitve počeo sam se interesirati za Međugorje. Roditelji su mi dali knjigu o Međugorju. Kada sam je čitao srce mi je bilo radosno. Pobožnost Gospi odvela me je u Međugorje gdje sam bio na slobodnoj godini – Anno Sabaticu. To je bilo prije nego što je mons. Henryk Hoser kao apostolski vizitator došao u Međugorje. A, kada je on došao tražio je da u Međugorju budu ispovjednici na svim jezicima, javio sam se kao kandidat za francusko govorno područje, uz suglasnost svojih poglavara. Dolaze hodočasnici iz raznih dijelova svijeta koji govore francuski – iz Kanade, Francuske, Belgije, Švicarske, veliki dio Afrike, tako da je puno posla i puno ispovijedam. Ispovijedam i Hrvate.”
Najveća čuda Međugorja događaju se u ispovjedaonici
Fra Boris je službeno poslan iz Francuske franjevačke provincije u Međugorje jer potječe iz tih krajeva. „Moji poglavari su vidjeli da ja u Međugorju nešto doživljavam. Znaju da sam tu doživio i osobnu obnovu na sabaticumu i vide da je to za mene nešto vrlo važno. Vjerujem da se najveća čuda u Međugorju događaju upravo u ispovjedaonici. Ljudi nešto dožive ili na brdu Ukazanja, ili na brdu Križevac, ili u crkvi, i poslije dolaze na ispovijed i tu svećenik vidi što se događa u njihovom srcu i pomaže da mogu svoje srce potpuno pročistiti. Mi smo svjesni kako ih Bog pročišćava i kako im daje novi pristup životu, vrlo pozitivan i u vjeri. Uviđamo koliko se života potpuno promijenilo baš zahvaljujući Međugorju i ispovijedima. Prijatelj sam i s nekim vidiocima, često smo zajedno na ručku i na molitvi, bio sam prisutan na nekim ukazanjima kod vidjelice Marije i nedavno sam vodio i jednog svećenika iz Afrike koji je plakao od radosti promatrajući vidjelicu Mariju kako moli za vrijeme ukazanja. Shvatio je da se tu događa nešto veliko, nešto što nije lažno jer ne može ona svaki put tako nešto izvesti. On je samo svjedočio događaju i jedva čeka ponovni dolazak u Međugorje.”
U Međugorje dolaze svakakvi ljudi pa se na ispovijedima događaju razne stvari. „Dolaze oni koji se možda nikada prije nisu ispovjedili i koji žele tu nešto doživjeti, a i Gospin poziv je da se svaki mjesec treba ispovjediti. Dolaze oni koji se nisu 40 – 50 godina ispovjedili pa ne znaju kako započeti i sl. To je s jedne strane izazov, a s druge strane tu svećenik mora biti vrlo ponizan jer Bog djeluje vrlo snažno preko sakramenata. Među ljudima koji dolaze zna biti i ljudi s psihičkim problemima, a uz psihički poremećaj imaju i duhovni. Događa se da takvi ljudi imaju reakcije za vrijeme ispovijedi. Tu se čovjek, svećenik, osjeća vrlo malen i pita se kako će sve to završiti. Reakcije znaju biti strašne. Sjećam se kada mi se to dogodilo prvi put očekivao sam da drugi svećenici dođu pomoći, a nitko se nije usudio. Za takvu osobu molim dok se nekako ne smiri i dajem odrješenje. Velika je borba za dušu koja se manifestira u velikoj energiji i vici. S takvim osobama znam otići na brdo Ukazanja gdje se pomolimo zajedno. One i nakon toga traže ispovijed. To je za njih nešto vrlo važno. Ne treba takve osobe osuđivati da imaju stanovite probleme, nego suosjećati i tražiti od Boga milost. Za njih je vrlo važno da osjete kako je svećenik tu da im pomogne, da se pomoli za njih i da učini ono što je moguće.”
Svećenici svjedoče da Božja milost djeluje u ljudskom srcu i to im daje radost te ne osjećaju težinu nakon dugotrajnog ispovijedanja ističe fra Boris koji živi u župnoj kući s drugim fratrima. Ispovijeda i vjernike koji govore hrvatski, a služba ispovjednika za francusko govorno područje produžena mu je na još tri godine. „Na mojoj ispovjedaonici stoji da ispovijedam na francuskom i na hrvatskom jeziku. Prednost imaju oni koji govore francuski, ali oni ne dolaze tijekom cijele godine pa ispovijedam i naše vjernike. Iznenadilo me je koliko je bilo ispovijedi prošlog listopada. Poslije kada sam gledao statistike vidio sam da je u tome mjesecu podijeljeno 200 tisuća hostija. Prije je svaki drugi hodočasnik bio iz Italije, ali sada dolaze drugi hodočasnici iz raznih dijelova Europe i svijeta.”
Božji putevi iznenađuju
Fra Borisa veseli da i po posebnom izaslaniku Vatikan pokazuje veću skrb za Međugorje. „Mons. Aldo Cavalli se divi svemu što vidi u Međugorju. Kada ga tražim da kaže koju katehezu francuskim hodočasnicima on im govori da je Međugorje mjesto milosti. Papa piše pismo mladima kada se otvara Mladifest u Međugorju. Više nema restrikcija za hodočašća, svatko može doći te se organiziraju i službena hodočašća. To je veliki pomak. Mogu reći da su ovdje dolazili vjernici Pariške nadbiskupije zajedno sa svojim nadbiskupom, ali je dolazio i kardinal iz Lyona.”
