Djevojčica s našeg vjeronauka. Ne, u Banjaluci, nego u drugom jednom mjestu. I vjeroučitelj da utješi roditelje, otišao je njihovoj kući dva dana poslije sprovoda i tom prigodom mu majka priča: "Kad je Anica - tako se zvala djevojčica - već bila sasvim blizu smrti, rekla je meni: 'Mama, pod mojim jastukom naći ćeš bilježnicu.
Molim te, izvadi je kad ja umrem i stavi je meni u sanduk. Ja hoću da je pokažem Isusu kad dođem k njemu.' I kad je mala Anica umrla, ja sam - kaže - uzela bilježnicu i stavila je u sanduk, ali sam prije toga pogledala što sve unutra piše. Na prvoj stranici piše: 'Isuse, tebi živim, Isuse, tebi umirem, Isuse, tvoja sam živa i mrtva.' A onda dolazi jedna čitava stranica i onom djetinjom rukom je napisano: 'Moja prva sveta pričest', stavljen je datum. A onda je na drugim stranicama zapisana svaka pričest. I najzad, drhtavom, umirućom rukom na jednom listu na koncu bilo je napisano: 'Moja zadnja sveta pričest, poputbina za nebo.' I stavila je datum. Ta mala Anica je znala što je najvažnije u životu, a mi katkada ne znamo! Najvažnije je u životu: kako stojiš pred Bogom, kako stojiš sa svetom misom i sa svetom pričešću! Amen.
