"Ne zaustavljaj otkucaje moga srca! Samo daj mi ljubav." - geslo Hoda za život. Hodamo ne sluteći da tu počinje i naš osobni Hod za život. U drugom sam mjesecu trudnoće, sretna, ispunjena. Za kraj programa - svjedočanstva. Odzvanjaju mi riječi "nagodinu i mi svjedočimo mama." Pokušavam maknuti te misli iz svoje glave i uvjeravam se da ova trudnoća mora proći savršeno.
Ali na idućem pregledu - panika! Rukice i nogice zaostaju u razvoju.. Jedno, drugo, treće mišljenje doktora nije dobro, predlažu pobačaj. Odbijam ga s toliko tuge što su to prvo ponudili kao opciju. Zašto je on kriv što nije savršen po nekim parametrima? Kako svom djetetu oduzeti život? Kako suditi svoju djecu po tome jesu li zdrava ili bolesna? Ne samo po svim načelima vjere, nego i po svim moralnim načelima, nemam pravo na to. Njegovo pravo na život, na roditelje, na sestru, veće je od svih prava na izbor. Govore nam da ćemo se patiti, da će se on patiti, ali ljubav prema njemu jača je od svega.
Ne dam ga njima, dajem ga Bogu
Želim mu pružiti sve na ovom svijetu, svu ljubav, nježnost, zagrljaje. Želim mu biti mama. Nakon svega, šalju nas u Zagreb na daljnje pretrage. Tih mjesec dana do pregleda bilo nam je teško, ali kako se pregled bližio, bili smo već pomireni sa situacijom, uvjereni da će nam u Zagrebu samo pomoći kako i što dalje. Međutim, tamo nas čeka novi šok. Nije dobro. Dolaze svi doktori s odjela. Pregledavaju. Nisu razvijena pluća. Umrijet će po porodu. Od šoka ih ne slušam, samo plačem. Gledam ultrazvuk, moj dječak se osmjehuje. On već zna, već sluti, mama će ga čuvati. Gledam doktore, medicinske sestre, vidim podsmjehe, vidim sažaljenje, iščuđavanje. Prilaze mi, šapuću "Završite to, mladi ste. Bit će još djece." Osudili su ga. Čekaju još moju presudu. "Zašto se patiti cijelu trudnoću kad je ishod jasan?" Srce mi se kida. Ne želim im dati svoje dijete. On zaslužuje više, zaslužuje umrijeti dostojanstveno kao svi mi, već rođeni. I ne dam ga njima, dajem ga Bogu. Stavljam sve u Njegove ruke, da nas vodi i daje nam snagu.
Sve je u Njegovim rukama
Puno smo molili, postili, mi i još puno ljudi. Toliko sam osjetila svaku njihovu molitvu. Nosile su me, otklanjale tugu i strah, budile zahvalnost i radost. Moj maleni je rastao, udarao me svojim rukicama i nogicama, migoljio se. Ja sam se radovala svakom pokretu, neopisivo mi je ispunjavalo srce. U tome svemu, potajno sam se nadala da će ozdraviti iako je svaki pregled bio veliki šamar mojim nadanjima. Kako se bližio termin, mirila sam se s ishodom. Predajem svoje srce, misli, brige i trudnoću Isusu. Idemo zajedno dan po dan. Često sam razmišljala o porodu, kako će i što će biti, ali sam osjetila da ono što ja zamišljam i mislim vjerojatno neće biti tako. Ipak je sve u Njegovim rukama. I On je to napravio na neki svoj način, na brzinu i kad se nismo ni nadali.
Mi smo svoj Hod za život proživjeli
Mjesec dana prije termina. Pukao mi je vodenjak i odlazim u bolnicu. Tamo me dočekuje moja doktorica koja je vodila trudnoću i bila velika podrška u ovom razdoblju. Nakon pregleda je ustanovljeno da moram na carski. Sve se odvija na brzinu. Bude me. Gotovo je. Iz polu sna pitam ih je li živ. "Živ je", kažu. Krstili su ga. U tom trenutku jedino što sam osjetila bio je mir. U duši, u srcu. Mi smo svoj Hod za život proživjeli. Uspjeli smo maleni moj, do kraja, sve smo napravili što je u našoj moći. Neka ozdravljenja nisu vidljiva ljudskim očima.. Idi Kući, idi svojoj Majci, idi svom Spasitelju u zagrljaj, u vrtove pune cvijeća, u vječnu radost. Idi! Tamo ćeš biti zdrav, igrati se s anđelima, pjevati i veseliti se. Idi, znam da moraš, stvoren si za Nebo. Mama će biti dobro, ne brini. Svi ćemo biti, jer imamo tebe, našeg posebnog anđela čuvara. Volimo te beskrajno, dječače naš!
Ukoliko želite podijeliti svoje svjedočanstvo to možete učiniti putem poveznice u nastavku:
https://www.medjugorje-info.com/duhovni-kutak/posaljite-svoje-svjedocanstvo
