Dok su mu sada vjera i obitelj najveće svetinje, prije su mu to bili klub iz Maksimirske ulice, sjeverna tribina i njezini stalni “stanovnici” – zločesti plavi dečki, popularni Bad Blue Boysi, koji su ga čak izabrali za svoga vođu.
Danas je Ivan jedan od voditelja zajednice Srce Isusovo, često svjedoči za Krista u prepunim crkvama, osobito mladima. Svatko bi ga trebao čuti, onako gorljivog kada progovara o ljubavi prema Isusu i Crkvi, ali istom gorljivošću kada opisuje svoje grijehe, poroke i lutanja, svjestan da je nebeski Otac uvijek čekao da mu se vrati, Sin progovarao kroz evanđelje, a Duh Sveti doveo tamo gdje pripada, gdje mu je srce, gdje je istinski sretan – u Crkvu.
“Rođen sam u četveročlanoj obitelji, koja nije bila vjernička, nismo odlazili u crkvu. Kršten sam na vlastitu inicijativu u drugom razredu osnovne škole kada sam u Čakovcu, gdje smo kratko živjeli, upoznao fra Venancija Mihaljevića. Svi su išli na vjeronauk, pa sam tako i ja poželio ići. To je bio moj prvi susret s Crkvom, vjerom, Isusom”, prisjeća se Ivan, kao i idućeg iskustva blizine s Crkvom kao stariji osnovnoškolac, a za što je zaslužan njegov tadašnji kapelan u rodnoj župi sv. Luke u Travnom, vlč. Milan Kerš, koji je bio jako angažiran u radu s mladima te ih je vodio na hodočašća u Rim, Međugorje i dr. No, kako kaže, to im je bilo kao da idu na izlet, pa su bez nazočnosti roditelja mogli konzumirati alkohol i sl. Tih godina, važna osoba za Ivanovu vjeru bila je župljanka gđa Vlatka, koja je molila za njegovo obraćenje i dala mu sliku Majke Božje, koju i danas čuva u sobi, cijelo svjedočanstvo pročitajte OVDJE.
