Habkouk se našao zarobljen ispod ruševina srušenih zgrada 52 sata kao rezultat razornog potresa, koji je ubio više od 50.000 ljudi i ozlijedio mnogo više, a deseci tisuća još se vode kao nestali, a stotine tisuća su beskućnici, javlja CNA.
Čudom, Habkouk je preživio, a nedavno je s ACI MENA, podijelio pojedinosti o svom iskušenju i ulozi koju je Djevica Marija odigrala u njemu.
Habkouk je bio vani sa svojim dobrim prijateljem Eliasom Al-Haddadom kada je pogodio potres. Muškarci su pali na tlo nakon čega su zgrade pale na njih.
“Elias Al-Haddad je razgovarao sa mnom nakon nesreće i tražio moju pomoć, ali nisam se mogao pomaknuti i pomoći mu”, prisjetio se Habkouk. “Nakon otprilike šest sati više mu nisam čuo glas.”
Nažalost, Al-Haddad nije preživio, a Habkoukovo vlastito putovanje prema opstanku počelo je tada.
“Ostao sam pod ruševinama 52 sata, zaglavivši se u bloku dugom oko 2 metra i širokom 40 centimetara”, ispričao je. “Izložen hladnom zraku, a da nisam znao odakle dolazi, nisam osjećao glad ni žeđ, iako sam još imao nešto hrane kod sebe.”
Habkouk smatra najtežim trenutkom ispod ruševina kada ga je spasilački tim kontaktirao u večernjim satima drugog dana.
“Pronašao sam plastičnu cijev dugu oko metar i njome udarao po krhotinama oko sebe, signalizirajući spasiocima da znaju gdje sam”, rekao je, a nakon što su mislili da znaju njegovu lokaciju, spasili su jednog čovjeka pored njega koji je zvao u bolovima.
Nakon pet sati pružanja pomoći koja je trajala do 2 ujutro sljedećeg dana, spašavanje drugog čovjeka je završeno i spasioci su otišli” Habkouk se bojao da će ga ostaviti na cjedilu jer nije turski državljanin.
Od 2 do 7 ujutro Habkouk je, ponovno sam, držao svoje volje i počeo smišljati alternativne načine izlaska.
Krunica i Djevica Marija
Habkouk je opisao svoje prve trenutke pod ruševinama i svoju neposrednu molitvu: “Kad su ruševine pale na mene, pao sam na zemlju, zavapivši iz dna srca: O MARIJO!”
“Nastavio sam zvati Djevicu Mariju sljedećih 40 sekundi dok potres nije prestao”, nastavio je. “Tada sam izmolio krunicu ispod ruševina. Bog me čuvao, a Djevica Marija me nije ostavila.”
Habkouk je rekao da mu je molitva dala snagu da se odupre očaju i ojačala njegovu vjeru da će biti spašen.
Pedeset i dva sata nakon što je ostao zarobljen, u 7 ujutro 8. veljače, Habkouka je spasio turski sigurnosni tim.
Zavjet Gospi od Mantare
Habkouk je rekao da ovo nije prvi put da su se on i njegova obitelj obratili Blaženoj Djevici Mariji.
“Od djetinjstva sam odgajan u skladu s tradicijama mog sela, Maghdouchéa,” rekao je. „Tamo sam poučen važnosti katoličkih blagdana. Vjerujem u Gospodina i tražio sam zagovor njegove majke, Djevice Marije, tijekom cijelog mog života.”
“Ljudi Maghdouchéa su se križali kad god su izlazili iz sela, govoreći joj: U tebe polažemo svoju nadu, o Majko Božja! A onda su krenuli, uzdajući se u Gospodina po Marijinu zagovoru i zahvaljujući joj za brigu za njih, osobito na teškim putovanjima.”
Habkouk je također spomenuo ljubav svoje majke prema Bogu, Mariji i svecima. Svakog jutra, rekao je, ona odlazi u svetište Gospe od Mantare i traži Marijin zagovor za zaštitu svoje djecu.
“Kad se dogodio razorni potres,” rekao je, “obećala je Djevici Mariji da će se, ako se njezin sin sigurno vrati iz Turske, bosa spustiti iz sela do svetišta Naše Gospe od Mantare, a ona će ući sa mnom puzeći do špilje. I ispunila je svoje obećanje nakon što sam se vratio kući.”
Za Habkouka, riječima ne mogu opisati njegovu izuzetnu sreću nakon povratka u Libanon i masovni doček koji su mu pripremili usred zvonjave zvona crkve, i klicanja.
“Radost ljudi iz Maghdouchéa je neopisiva i zahvalan sam na ljubavi svih koji su nas obasuli njome”, rekao je a prenosi CNA.
