Živjela je od tada u punom zdravlju sve do smrti i više nije išla liječnicima niti trošila bilo kakve lijekove. Doživjela je duboku starost. Umrla je 1987. g. u 82. godini života i 57. godini kako je čudesno ozdravila. Njezino čudesno ozdravljenje po zagovoru Ivana Merza potvrdila ja Vatikanska komisija od pet liječnika 8. V. 2002. Ovo čudesno ozdravljenje prihvatila je Kongregacija za kauze svetaca za postupak beatifikacije Časnog sluge Božjega Ivana Merza.
Ovdje donosimo njezino pismo u kojem je detaljno opisala svoju bolest i čudesno ozdravljenje. Pismo je uputila o. Josipu Vrbaneku, D.I., duhovniku Ivana Merza početkom 1943.g.
Gradusa, 6. I. 1943.
Velečasni!
Čestitam Vam sretnu i blagoslovljenu Novu Godinu 1943. Neka Vam bude puna milosti i veselja Božjega. – Prosim lijepo, ako sam vrijedna izvolite primiti ovu fotografiju. Veleučeni g. Dr. D. Kniewald pisao mi je da Vam pošaljem opis moje bolesti. Dane i godine kad sam bila kod kojega liječnika neznam, jer su moji svi liječnički recepti kod dra Kniewalda još od g. 1930. Neznam hoće li ovako biti dobro bez toga?
Moja bolest i liječenje trajalo je kroz šest godina. Od god. 1924. do 1930. bili su dani bolesti, liječenja i patnja. Liječili su me ovi liječnici: dr. Zoltner Sunja, dr. Barić hrv. Kostojanica, dr. Jurčić Zagreb, Dr. Lušicki Zagreb, dr. Vladimiri Čepulić Zagreb, Dr. Kosanović u Ogulinu. Dr. Zoltner pronašao je lupanje srca, slaba pluća i slabi živci. Uzimala sam neku medicinu, pilule i dobivala injekcije Ariotonin kaštel (koktel). To mi nije ništa pomoglo jer sam sve više slabila i sam je liječnik rekao da se ništa ne razumije u moje bolesti, jer drugi su njegovi pacijenti još dobivali na vagi sa ovim injekcijama, a ja sam slabila. On mi je napisao jedno zatvoreno pismo i slao me u Z. do liječnika Vl. Ćepulića. Ja sam pošla iza toga do liječnika Barića, jer mi je to bilo bliže a bila sam slaba. On mi je rekao da je bolest ozbiljna i mora se točno liječiti. Pronašao je lupanje srca, i neke šumove, živčana nervoza, reuma i upala zglobova, slaba i bolesna pluća i na lijevoj strani rana koje je puna bakcila. Zatim je pronašao bolest mjehura, želuca, slezene i bubrega. On mi je propisao medicinu, pilule i čaj. Kašljala sam jako i svaka dva sata imala sam posebnu medicinu za piti. Sve to nije mi ništa koristilo i bila sam slabija. Zatim sam pošla u Z. do dr. Jurčića. On je pronašao bolest na srcu, slaba pluća i sva u pjeni, reuma i upala zglobova. Dobila sam neku medicinu, pilule i mast za masiranje i preporučio svaku večer toplu kupelj. Kroz tri tjedna liječila sam se, ali sve na gore je išlo. Zatim smo išli k Dr. Lušickom u Z. On je pronašao lupanje srca, jako slaba pluća, bolestan želudac i reumu. Veli, treba ostati u bolnici i bolest liječiti.
Na 28. I. 1925. bila sam u bolnici u klinici Draškovićeva ulica. Tu sam morala ostati mjesec dana. Osjećala sam se jako slaba i velike bolove na srcu i žestoku reumu. Dr. Popović me je operirao na vrat i nos. U vratu sam imala mandule, a u nosu polipne. Srce su mi liječili sa nekim pilulama digitalis i praški za reumu i na srce su mi metali led u nekim vrećicama. Tu su mi također pumpali želudac. Za mjesec dana vratim se kući potpuno iznemogla. Tako slaba ležala sam kod kuće do srpnja. Zatim sam pošla do liječnika Vladimira Ćepulića u mjesecu srpnju 1925. On je rekao bolest je ozbiljna, pluća jako slaba neka vrsta tuberkuloze, srce slabo i bolesno, slezena otečena i bubrezi bolesni i slabi živci. Treba biti u miru i liječiti točno. Dobijem Bromural tablete, kapljice digitalis, mast za bubrege, praške za reumu i Astierovu kola za jačanje. Kašljala sam jako. Osjećala sam da su mi u cijelom tijelu rane. Svi ti lijekovi nijesu mi ništa koristili. Kroz neko vrijeme pošla sam opet do dr. Vl. Ćepulića. Pregledao me sa rendgenom i pronašao tuberkulozu na plućima. Treba potpuno mirovati i poći na bolji zrak, friški u Ogulin. Temperatura je bila 37, 38 i 39 na putu. Nekako se smjestim kod jedne gospođe Milke Lovnički u Ogulinu. Ona se je prestrašila moje bolesti i moga kašlja. Pozove odmah liječnika Dr. Kosanovića koje je rekao da je uslijed velikog kašlja pukla jedna žilici kod srca pa zato sam nešto na putu bacala krvi. Pluća i srce bolesna i slaba. Gospođa mi je kasnije rekla da nije držao da bi živa ostala. Isto tako i liječnik Barić u Hrv. Kostajanici poručivao je mojima za mene. Da se ništa ne vesele mome zdravlju, jer da ću brzo umrijeti. U Ogulinu sam ostala mjesec dana i vratim se kući opet slaba i bolesna. Na oštrom zraku reuma se još više pogorša. Bolovi i patnje bili su veliki. Ruke i noge bile su otečene i pogrčene. Nisam mogla sama hodati ni jesti jer su se pogrčile i ruke i prsti. Svi lijekovi su badava. Godine 1926. opet pođem do Vl. Ćepulića koji mi je pregledao sa rendgenom i opet isto bolest na srce, pluća slaba. Opet me pošalje u Ogulin. Vratim se iz Ogulina opet isto. I tako sam se patila i liječila do god. 1930.
Na 16. lipnja 1930. god. umre mi mila majčica. Još više sam iznemogla duševno i tjelesno. Tako bolesna i žalosna pođem u Zagreb na Vrhovac na duh. vježbe koje su se držale u srpnju. Časna sestra koja nas je smještala po sobama za duh. vježbe rekla je gosp. Grgić učiteljici da zašto me je dovela, da zar ne vidi da sam potpuno iznemogla. Na duhovnim vježbama bilo mi je dosta teško i na nos mi je toliko krvi izašlo da su se svi prestrašili koji su to vidjeli.
Kad su duh. vježbe svršile pošla sam na Merzov grob i to s time da mi pomogne da ozdravim. Dugo sam klečala i molila. Šutila i plakala. Znam da nisam vrijedna da ozdravim. Još na grobu bila sam uvjerena da će mi Merz pomoći i da ću takvu svjedožbu dobiti. Sa njegova groba vraćam se zdrava. Dođem kući pripovijedam to mojima. Oni mi ne vjeruju i boje se za mene, promatraju me kao čudo što radim sve poslove. U Z(agreb) otišla bolesna a vratila se zdrava. Počela sam raditi sve kućne poslove: kuhati prati, rifljati, ribati u štali, u vrtu. Između toga krojila i šila. Na vagi sam počela jako dobivati. Opet se svi pitaju što je to. Prosila sam moje u mjesecu listopadu da odem do liječnika Vl. Čepulića u Z. Da me pregleda i da mi dade svjedodžbu. Moji su me pustili ali s time da je neću dobiti. Željela sam da je dobijem na dan sv. Luke 18. X. jer je bio liječnik. Kako sam željela tako je i bilo. Na 18. X. 1930. pošla sam u Zagreb do dr. Vl. Ćepulića. Nije znao pošto sam došla, ali čim me je vidio sam mi je rekao pa vi više niste bolesni. Vi izgledate «čitav biškup» i smijao se. Zanimao se je li možem raditi i je li mi teško. Pregledao me sa rendgenom i izdao svjedožbu: gđicu Anicu Ercegović pregledao sam danas i ustanovio da je potpuno zdrava. To je bio moj zadnji put kod liječnika do danas. Od onda sam zdrava. Ne osjećam nikakve bolesti. Svi se tome čude i pitaju, a osobito radi reume. Meni se čini da sam lagana kao ptica u zraku. Od 1930. god. do danas idem u crkvu tri puta na tjedan: srijeda, petak i nedjelje. Pješačim svaki puta 5 kilometara tamo, a 5 natrag. Putem do crkve molim sv. krunicu, a u crkvi recitiram sv. misu na glas i primam sv. Pričest. U te dane i ne frištikam kad idem u crkvu. Vraćam se kući i odmah se primam posla. Svake nedjelje radim na sastanku križarica, a nešto pomognem i na sastanku Kat. Žena. Sav taj rad i napor koji sam imala kroz ovih 10 godina možda bi drugi tko bolje znao reći o meni na primjer koja članica križarica, jer sve kažu da toliko raditi obični ljudi ne mogu. Imam povjereno i nešto bolesnika za koje se brinem, a i druge osobe kojima moram pomoći. Čitav moj život mora biti zahvala i pjesma Isusu za veliki dar zdravlje. Merz je s menom svuda kod svakog posla i pomaže mi pa mi i zato jest sve lako. On sve moje želje i prošnje predaje Isusu! Svaki dan odem duhom na njegov grob i tamo stavljam bijelo cvijeće osobito klinčeke i ljiljane.
Isus je utjeha svakoj boli onom daje snage koj Ga za to moli.
Smijem li znati kako Vaše zdravlje? U svete se molitve preporuča uz veliko štovanje:
Hvaljen Isus!
Bog živi!
