Lakše je mijenjati na biciklu nego na meni: dva rebra i desna ruka lani slomljeni, pa mi još i sada zadaju muku. Mnogi me pitaju koje je »marke« moj bicikl, ide li na naftu ili na — benzin, koliko kilometara na sat prevali, gdje ga popravljam, koliko mu je godina, je li stariji od mene itd.
Odmah odgovaram: nije iz Noine lađe, nije ni Metuzalemovih godina, no točno vam ne bih znao reći je li napravljen prije prvog ili drugog svjetskog rata. Kad mi ga je, naime, još u Bošontiju darovao velikodušni darovatelj, rekao mi je da ga je upotrebljavao njegov djed. To me je podsjetilo kako je ono Bračanin hvalio o borbi s Turcima koji su htjeli osvojiti Brač. »Pričal je did mojega dida da je did njegova dida vidil Turčina…«
Dakle, vi koji ste dobri u matematici izračunajte kad je to bilo, pa ćete više-manje pogoditi koliko je godina mojemu biciklu… Što je na njemu još originalno, ne znam, jer sam toliko puta pao s njega na ovim uskim putovima i nasipima, toliko sam dijelova na njemu slomio da je gotovo sve malo-pomalo izmijenjeno. Lakše je mijenjati na biciklu nego na meni: dva rebra i desna ruka lani slomljeni, pa mi još i sada zadaju muku. Imamo dvije male radionice za popravljanje bicikala, a i naši mladi u školi poprave manje stvari.
Glavni su problem putovi. Tu ima samo jedna asfaltna cesta, a i ta je sada tako razrovana da se biciklom ne može po njoj. Seoski putovi i staze, gdje nisu odviše neravni, mogu se upotrebljavati samo u suho doba godine. I samo nekoliko minuta kiše dovoljno je da se blato pretvori kao u ljepilo, i tad se bicikl ne miče.
Drugi su problem rijeke, rukavci Gangesa i kanali. Na rijekama nema mostova, nego valja s biciklom na ramenima kroz blato dolje do lađice, a onda opet kroz blato na drugoj obali do nasipa. Vjerujte, više puta je to tako teško, osobito kad je blato do koljena. Tad se jedva jedvice izvučem na drugu stranu. A kod malih kanala problem su skliski mostovi napravljeni od bambusa. Tu moraš balansirati kao »akrobat« u cirkusu. A kad je čovjeku 66 godina, koji put se počne oko tebe magliti pa izgubiš ravnotežu — i onda i bicikl i Ante završe u vodi i u blatu. No hvala dragom Anđelu čuvaru, hvala vašim molitvama, Antina je glava dosad ostala na ramenu. Pa eto šapnite koju molitvicu ili mojem ili svojem anđelu čuvaru da i dalje oni čuvaju Antu i sve vas…
Ante Gabrić SJ Ante Gabrić, isusovac, je vjerojatno najveći misionar u hrvatskoj povijesti. Rodio se u kršćanskoj obitelji, u Metkoviću, kao deveto dijete. Godine 1933. primljen je u isusovački novicijat. Krajem 1938. otišao je kao misionar u Indiju. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao je rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje bivaju prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu je smještao u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime “Father Ante Gabrić”. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Surađivao je s Majkom Terezom. Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Mariapolli”. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je s šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora. Pokrenut je postupak proglašenja blaženim i svetim.
Molitva ocu Anti Gabriću:
Dragi oče Ante Gabriću, molim te u svojoj nevolji, da po tvojem zagovoru, ozdravim. Draga Majko Božja, molim te pomozi svojim zagovorom kod Isusa da molba oca Ante bude uslišana. Isuse, Bože moj, primi milostivo molbu oca Ante i zagovor Majke svoje Marije, i udijeli mi ozdravljenje na veću slavu Tvoju, te na taj način dopusti da otac Ante bude uzdignut na čast blaženika. Amen.
