I sam sam, s otprilike tisuću hodočasnika doživio jednu neobičnu igru sunca. Ta je pojava bila tako čudnovata i očita da ju je svatko bez iznimke okvalificirao čudom. Nikoga od nazočnih, u to sam se uvjerio ispitivanjem i drugih nazočnih, nije ostao ravnodušan. Radost, suze i izjave prisutnih ljudi snažno su to potvrdili. Iz njihovih riječi se vidjelo da su shvatili tu pojavu kao potvrdu istinitosti ukazanja i poticaj da se na međugorske poruke odgovori njihovim prihvaćanjem. To i je prava svrha čuda: pomoći ljudima vjerovati i živjeti po vjeri, jer ona stoje u službi vjere i spasenja ljudi.
Glede svjetlosnih fenomena u Međugorju, jedan mi je profesor, stručnjak iz te oblasti, zaposlen u Beču, priznao da ih je tjedan dana proučavao u Međugorju. Na kraju mi je rekao: "Znanost nema odgovora na ove pojave". Iako sud o čudesima ne spada ni na koju prirodnu znanost, ni na znanost uopće, nego na teologiju i vjeru, ipak je sud znanosti vrlo važan, jer gdje ona prestaje nastavlja vjera.
Vrlo je značajno da su mnoge događaje vjernici shvatili kao pravo čudo. Razumjeli su njihovo značenje i osjetili se - bilo da su ih sami na sebi doživjeli, bilo na drugima - obveznim da međugorske poruke prihvate kao obvezu. Teško je točno reći koliko je tih čudesnih događaja u vezi s međugorskim ukazanjima bilo. Međutim, poznato je da ih je prijavljeno i posvjedočeno nekoliko stotina. Među njima su neka temeljito ispitana i znanstveno-teološki obrađena, te nema nikakva ozbiljna razloga da se sumnja u njihov nadnaravni karakter. Dovoljno je navesti samo neka od njih.
Gospođa Diana Basile, rođena 5.10.1940. u Platizzi, Cosenza, Italija, bolovala je od godine 1972. do 23.05.1984. od sclerosis multiplex, koja je inače neizlječiva bolest. Unatoč stručnoj pomoći profesora i liječnika na klinici u Milanu bivala je sve bolesnija. Na vlastitu želju došla je do Međugorja i bila nazočna ukazanju Gospinu u jednoj prostoriji koja je povezana s crkvom i najedanput ozdravila. To se sve dogodilo gotovo u jednom trenutku i temeljito, tako da je ta ista gospođa sutradan iz hotela u Ljubuškom, gdje je prenoćila, bosonoga pješice prevalila 12 km puta do Brda ukazanja da zahvali Gospi na ozdravljenju. Od tada do danas ostala je zdrava. Po njezinu povratku u Milano liječnici su se začudili njezinu ozdravljenju i odmah uspostavili liječničku komisiju koja je imala ponovno potanko ispitati i prijašnje i sadašnje stanje ozdravljenice. Skupili su 143 dokumenta i, na kraju, 25 profesora, primarijusa i drugih liječnika, napisali posebnu knjigu o bolesti i ozdravljenju o kojoj su izjavili, da je Diana Basile uistinu bolovala od sclerosis multiplex, da je duge godine bezuspješno liječena, ali da je sada potpuno zdrava i da se to nije dogodilo nikakvom terapijom, ni bilo kojim lijekovima. Time su naznačili da je uzrok ozdravljenja na drugom, a ne znanstvenom, području.
Drugo značajnije čudo dogodilo se na Riti Klaus, rođenoj 25. 01.1940. u Pittsburghu (USA), nastavnici i majci troje djece, koja je 26 godina bolovala od sclerosis multiplex. Ni njoj, ni liječnici, ni lijekovi nisu ništa pomogli. Čitajući knjigu o Međugorju "Ukazuje li se Gospa u Međugorju" od Laurentina- Rupčića, odlučila je prihvatiti Gospine poruke. I dok je jednom 23. 05.1984. molila krunicu osjetila je u sebi neku neobičnu toplinu. Poslije toga se osjetila zdravom. I od tada do danas bolesnica je potpuno zdrava i sposobna raditi sve poslove u domaćinstvu i školi. O njezinoj bolesti i uzaludnoj terapiji postoji solidna liječnička dokumentacija, a isto tako i stručna potvrda liječnika o njezinu izvanrednom i neshvatljivom ozdravljenju, koje je potpuno i trajno.
Ima još ozdravljenja koja su se naglo i temeljito dogodila u vezi s Međugorjem. Ona su više-manje stručno ispitivana. A neka nisu uopće još ni obrađena. Nije isključeno da među njima ima isto tako velikih kao i ona koja su već obrađena. Kod čudesa je odlučujuće da potječu od Boga i da služe vjeri, a nije važno da budu "velika". Njih će prije spoznati ljudi dobre volje i koji su otvoreni prema istini, nego jednostrani učenjaci i svestrani kritizeri, jer se oni često zatvaraju u granice u kojima se ne "smije" i "ne može" čudo dogoditi.
