Samo u Rimu, gradu njegove mučeničke smrti 258. godine, posvećena mu je velika bazilika i još šest »običnih« crkava, a čak pedesetak mjesta u Italiji diči se njegovim imenom. Otkud tolika popularnost?
Razloge joj treba tražiti u tome što je puk, u životnoj priči sv. Lovre mogao prepoznati kondenzirane svoje ponajbolje vrline - vjernost, domišljatost i - prkos. Prkos pred nasilničkim ugnjetačem, koji čini da David redovito pobjeđuje Golijata. Svemu valja pridodati i niz sposobnosti sv. Lovre koje su pridonijele da ga papa Siksto II. tijekom svečeva školovanja u Zaragozi zapazi, povede u Rim i zaredi za đakona.
Iako još golobradi mladić Lovro je, štoviše, postao i protođakon, prvi među sedam rimskih đakona, kojemu je bilo povjereno čuvanje svih crkvenih riznica. Kad je rimski car Valerijan započeo progon kršćana, papa Siksto II. bio je uhićen i osuđen na smrt. Prije toga dospio je Lovri naložiti da sve crkveno blago podijeli najsiromašnijima. Uhvativši i Lovru, rimski prefekt naredio mu je da donese i preda crkveno blago. Svetac mu je odgovorio neka pričeka tri dana. Za to vrijeme izvršio je zadanu mu zadaću, pa se pred prefektom pojavio s gomilom rimskih siromaha i bolesnika. Pokazavši rukom na njih, rekao je prefektu: »Evo istinskoga blaga Kristove Crkve«.
Takva vrsta »blaga« moćnike i vlastodršce nikad nije previše zanimala, pa je mučitelj, ne mogavši do novca, poželio zadobiti Lovrino biće. Dao ga je peći na laganoj žeravici, očekujući da će se svetac odreći svoje vjere. Lovro pak, uz Božju pomoć, tako je junački podnosio najgnusnija mučenja, da se kako predaja zbori, dospio i narugati s prefektom prkosno mu rekavši: »Pečen sam već s jedne strane, sad me ispeci s druge i pojedi!«
»Prkosni svetac« postao je tako uzorom svakome tko se bori za istinu i pravdu, primjerom kako i onaj koji je tlačen i ugnjetavan može postati pobjednikom, što na divan način izražavaju i stihovi ispisani sv. Lovri u čast: »Plamenom vatre pale ga i muče, / Jači još oganj u srcu mu gori: / Ljubavlju svojom Kristu ljubav vraća, / Vatrene duše.«