Veličina njegova propovjedništva, uz ostale odlike, bila je u naročitoj sposobnosti da poveže svetopisamske riječi sa stvarnim životom te da svima bude jasan, zbog čega se od 1908. štuje kao patron propovjednika.
Ivan Zlatousti rodio se oko g. 345. u Antiohiji. Otac mu je bio časnik rimske vojske, a prvu poduku u govorništvu mladi Ivan primio je od poganskog govornika Liberija. Tek u dvadesetoj postaje kršćanin, ali tada strelovito napreduje Kristovim putem koji će ga dovesti do zemaljskog trpljenja, ali i do mjesta među četvoricom velikih istočnih otaca Crkve.
Nakon dvije godine monaštva, u 23. je zaređen za đakona, pet godina poslije za svećenika. Velikom revnošću dao se u propovjedništvo, nadahnjujući se Svetim pismom, posebice Pavlovim poslanicama koje je svakih 14 dana iznova čitao. U propovijedima, koje ni do danas nisu izgubile na svježini, Ivan Zlatousti odlikovao se inteligencijom, izvornošću, živošću, prodornošću, igrama riječi, dobrim psihološkim poznavanjem slušatelja... Po potrebi znao je biti i sarkastičan, oštar, izravan, a uvijek razumljiv svima, zbog čega su ga osobito voljeli ljudi iz puka. Osjećali su da ih taj svećenik doista uvažava jer je, uz sve ostale poroke, oštro šibao život u sebičnom izobilju naspram bijede.
Godine 397. postaje carigradski patrijarh, no prva biskupska stolica Istoka nije mu "udarila u glavu". Počinje s reformama smanjujući prekomjerni luksuz i bezrazložne gozbe u kojima se tamošnji kler "nadmetao". Kao primas dobrohotno se "miješao" i u druge biskupije smjenjujući nedostojne biskupe. Doda li se tome propovijedi u kojima je znao pošteno "pričepiti" i samu carsku vlast – nije čudo da se ubrzo našao na meti dvora i iskvarenog dijela klera.
Dvorskim spletkama i nelegalnom sinodom što ju je g. 403. sazvao aleksandrijski patrijarh Teofil, sv. Ivan biva smijenjen i izagnan. Nakon što je Carigrad doživio potres, narod je to protumačio kao kaznu zbog njegova izgona, pa se Zlatousti vraća, ali carica Eudoksija nije imala mira dok ga ponovno nije prognala još puno dalje – sve do Crnoga mora. Tu, blizu grada Komana, svetac umire 407. godine. Iza sebe ostavio je niz djela, propovijedi i pisama. I u pisanju, kao i propovijedanju, mislio je na sve: svećenicima je ostavio djelo "O svećeništvu", puku spis "O odgoju djece", pravu malu kršćansku pedagogiju kojom je već tada poučavao roditelje da im je od svih dužnosti prva i najsvetija odgoj djece.