U to doba Europom su se poput pošasti širila raznovrsna krivovjerna naučavanja koja su osvajala jednostavne ljude i opasno rušila temelje Katoličke Crkve i prave vjere. Na to zlo pokušavalo se odgovoriti silom, oružjem, križarskim ratovima protiv heretika. Sv. Dominik pak, sazdan na vrlinama ljubavi i samilosti prema siromasima i malim ljudima, što mu ih je ugradila pobožna majka, zaputio se na tu bojišnicu s drugim "oružjem". Riječju. Proživljenom, promišljenom i dobro obrazloženom u propovijedima i javnim raspravama koje su krivovjerce ostavljale "bez teksta" i vraćale ih na pravi put. Oko sebe okupio je skupinu istomišljenika, te 1215. od pape ishodio i odobrenje za svoj Red propovjednika.
No već i tada, u 13. stoljeću, Dominik je vrlo dobro osjećao da ljude neće zadovoljiti samo "gola" riječ, pa makar i najslađa, izgovorena s propovjedaonice. Ljudi su uvijek tražili više. Da bi povjerovali u propovijedanje riječima, prvo je bilo potrebno osjetiti govornikovo "propovijedanje životom". Stoga Dominik nije osnovao neko društvo vještih oratora, već je svojoj subraći namijenio život u siromaštvu, odricanju, istinskoj ljubavi i uzajamnosti. O tome svjedoči i divna legenda, kako su mu njegova crno-bijela subraća jednom, pomalo prigovarajući, rekla da u samostanu nema ništa za jelo. Dominik ih je svejedno okupio oko stola, a nakon molitve, ukazala su se dva anđela te im svima, poput poslužitelja, podijelila hljebove kruha.
Neovisno o toj i sličnim slikovitim predajama, Dominik je stvarnim osobnim primjerom svima svijetlio poput svjetionika. I dane i noći provodio je u razgovoru "s Bogom ili o Bogu". Po danu je stalno bio među ljudima, veselio se s onima koji se vesele, plakao s onima koji plaču, suosjećao, davao, zračio nutarnjom radošću... Noć je bila rezervirana za Boga, za molitvu, razmišljanje, "punjenje duhovnih akumulatora". Toliko je puta noći znao provoditi u crkvi, da mu kreveta gotovo nije ni trebalo. Kao istinski velik čovjek sv. Dominik je, sve do smrti 1221. godine, uspio ostati takav, krajnje skroman i jednostavan, u svjesnoj sjeni svojega silnog djela koje je dalo pečat svim apostolskim redovima i cijeloj Europi.
