A ako se liječničkoj nadoda još i svetačka osobnost, kao u primjeru sv. Blaža, onda takve osobe postaju obljubljene i nezamjenjive u zajednici u kojoj žive i djeluju.
Upravo tako bilo je sa sv. Blažem, koji je živio u III. stoljeću u armenskom gradu Sebasti. Kao učen čovjek i liječnik danonoćno se posvećivao svojim bolesnicima, naročito onima siromašnima i napuštenima. Kao kršćanin, trudio se da ne liječi samo njihovo zdravlje, već još više njihov duh. Uz njegovo liječenje vezan je i blagoslov grla koji se dijeli svake godine na njegov blagdan. Spomen je to na legendarno izlječenje, kad je Blaž od gušenja spasio jednoga dječaka kojemu je u grlu zapela riblja kost. Da njegovo liječništvo nije imalo granica, svjedoči i predaja po kojoj je, živeći u planinskoj pećini, postao i pravi »specijalist« za divlje zvijeri koje su mu pitomo dolazile kad su bile ranjene ili bolesne.
Zahvaljujući svojoj dobroti sveti je Blaž postao toliko omiljen u Sebasti da su ga građani toga grada, kad je umro dotadašnji biskup, bez puno razmišljanja izabrali za svoga biskupa. A Blaž, koliko je bio gorljiv liječnik, toliko je postao još gorljiviji biskup. Car Licinije je stoga, započevši jedan od tada brojnih progona kršćana, znao da prvo treba smaknuti pastirsku glavu, pa će lako sa »stadom«. Iako su građani skrivanjem pokušali zaštititi svoga biskupa, progonitelji su ga pronašli i zatočili. Mučili su ga na sve načine, ne bi li se Blaž javno odrekao svoje vjere. Predaja kazuje da su mu željeznim češljem kidali komade tijela, no rane su mu čudesnom Božjom pomoći stalno iznova zacjeljivale. Blaž se vjere nije odricao, već je za nju spremno život dao – progonitelji su mu 317. godine odrubili glavu. Šest stoljeća poslije, 972. godine, ta je glava došla u Dubrovnik kao dragocjena relikvija i odonda sv. Blaž, ili kako ga Dubrovčani zovu Vlaho, neumorno i skrbno štiti taj biserni grad hrvatske obale.
