I nije "izbjegavanje" biskupske stolice bila jedina skromnost franjevca iz talijanske Sijene...
Prvi ispit poniznosti i ljudskosti doživio je kao mladić kad je Sijenom zavladala kuga. On je tada, ostavši još 1384. kao četverogodišnjak bez roditelja, živio kod rođaka i studirao na sveučilištu. Kako obično biva, svi bogatiji su navrijeme utekli pred zlom i sklonili se na sigurno. Bernardin nije. A mogao je. Ostao je i, zaboravivši na svaki strah, liječio okužene. Tako se i sam zarazio. Ipak, uz Božju pomoć othrvao se smrti, a bolesnička postelja učinila ga je još dubljim i misaonijim.
Plod toga bio je izbor franjevačke životne staze. Godine 1402. Bernardin je sve svoje razdijelio siromasima odlučivši život provesti u brdima, u isposništvu. Opet se Božji prst umiješao, pa je skromni fratar "izvučen na svjetlo dana" kad je trebalo odmijeniti nekoga bolesnog propovjednika. Bernardin se toliko iskazao da su svi htjeli slušati baš i jedino njega. Tako je krenuo na propovjednički pohod dajući svojim slušateljima snagu za obraćenje, želju za duhovnim zvanjima...
Bernardin je osobito štovao Ime Isusovo, pa je njegovim simbolom ukrasio mnoge crkve, javne zgrade i obične kuće. Imao je zbog te pobožnosti i problema, jer su se neki pobunili misleći da pretjeruje i pozvali ga na crkveni sudski postupak. Čak tri puta. I sva tri puta dokazala se Bernardinova nevinost i pravovjernost. I sva tri puta, da mu se nekako "ispričaju", na kraju su mu nudili biskupske stolice u Sijeni, Ferrari i Urbinu.
Bernardin im se zahvalio na tome želeći ostati običan redovnik. "Običan"? Teško je to i pomisliti pogleda li se što je sve činio. Pisao je dogmatske i ćudoredne spise, bavio se josipologijom i mariologijom, zanimala su ga i pitanja ekonomije pa je u svojim djelima promicao gospodarstvo i trgovinu u skladu s načelima kršćanske pravde i ljubavi... Podizao je učilišta, osnivao samostane... Umro je 1444. godine, a papi Nikoli V. trebalo je samo šest godina da ga proglasi svetim. Jer svi su već znali da je svet.
