Rođen oko 480. godine u dobrostojećoj obitelji iz talijanske Nursije blizu Spoleta, Benedikt je kao mladić poslan na školovanje u Rim. Izuzetno ozbiljan i misaon, brzo je shvatio da je život u Rimu, pa i u svećeničkim krugovima, vrlo daleko od onoga kakvog bi Bog želio. Usprkos opasnosti od barbara živjelo se rasipno, lakoumno, pohlepno, u trci za užicima. Benedikt stoga napušta školovanje i povlači se u jednu špilju kraj Subiaca u potpuno samotnjaštvo, odricanje i pokoru. Tako na tom osobitom "Božjem studiju" živi tri godine. O njemu se širi glas svetosti, pa ga mnogi dolaze vidjeti, slušati. Razne skupine monaha pozivaju ga da im bude duhovni otac i tako se pripravlja teren da Benedikt, utemeljenjem svojega reda, iz tame špilje veličanstveno iziđe na svjetlo dana.
Nakon prvih pokušaja uvođenja reda, u kojima su ga neki raspušteni monasi čak pokušali otrovati, Benedikt je svoje sljedbenike razdijelio u 12 malih samostana kojima je opat bio na čelu. On sam, kao duhovni vođa sviju, g. 529. u Monte Cassinu, "gradu na gori" što je niknuo na mjestu negdašnjeg Apolonova hrama, napisao je temeljno pravilo (Regulu) koje će postati stoljetni vodič ne samo za benediktince već i za veliku većinu zapadnih, europskih redova.
Stalnim boravištem, a ne seljenjem, svojega reda, cijelu tadašnju "selilačku Europu" pozvao je na prestanak seoba, a riječima: "Odložite mačeve!" na mir. Ipak, ono po čemu je zasigurno ostao najupamćeniji (i po čemu je najznačajnije usmjerio čitav zapadnjački mentalitet) jest geslo njegova reda: "Ora et labora!" ("Moli i radi!") Poučen "špiljskim životom", svojem je redu osim odricanja i molitve namijenio i predani zajednički bratski rad, osobito poljodjelski. Benediktinci su tako i ostale učili kako valja raditi te se njima prvima može zahvaliti za osjećaj poštovanja rada ljudskih ruku, koji ni do danas na Zapadu nije izumro.
Zbog svega toga papa Pavao VI. proglasio je sv. Benedikta zaštitnikom Europe čija bi povijest bez njega i djela koje mu je Bog namijenio vrlo lako krenula nekim drugim putem.
