Dva apsolutno različita polazišta koja streme prema dva apsolutno različita cilja. To je ta sloboda? To je ta čuvena sloboda koja rađa svoju djecu? Ona je plod demokracije, njen izraz i instrument. Da, ona je novi prolog, ona je program, ona je nada, nada protiv svake nade. Ona je taj novi „credo" za bolje sutra. Naš novi „contra spem sperare".
O kako smo ludi. Takav pristup nema čak ni donekle pravo, jer su život, istina, okolnosti, sloboda puno opsežniji, bogatiji, složeniji od naših formulacija, analiza i sinteza, dijagnoza i lijekova, projekcija i želja. Podijeljenost i podvojenost, uvijek su izraz velike duhovne bijede. Ima pravo Rousseau kad kaže: „Demokracija je podešena jedino za narod bogova". U ovoj zemlji je oduvijek bilo i Boga, i bogova, i božica, i božanstava. Mi smo narod bogova. A bogovi su ti koji uvijek imaju pravo. Isti stari mentalitet, istim metodama, pod novom maskom, novim sloganima, u ime slobode i demokracije. Mi smo na početku. Čega? Budućnost će pokazati.
Nestalo je iz naših obzora puno toga što bi nam olakšalo put. Nema više, izgubilo se. Zdenac je prazan, bez vode, rubac je skriven, jer je prljav, na njemu je otisnuta nečija druga slika. Ruke su nam umorne i grčevite, jer traže, grabe, kradu, prisvajaju, a ne služe, nisu zaposlene, ne sklapaju se više na molitvu. Ako se nečije i sklope, teško je razaznati je li u njima srce ili novac. I srce i oči su nam mutne, pa ne vide, a ono što vide kao da ne vide, počele su gledati virtualno. I jezik nam je tako umoran, suh, od klevete, laganja, vrijeđanja, dokazivanja, galame, psovki i blasfemija... I noge su nam umorne, jer stalno tražimo, trčimo, novim putovima revolucije, putovima demokracije. I mozak nam je umoran, zastajkuje, zaboravlja, jer ne zna više što da misli, kako da misli i zašto da misli.
Daleko od Božjih putova, ljubav nam postaje kemija, vjera - nemoguća, poniznost – slabost, služenje – laskanje, dok zajedništvo grade fanovi. Svi i dalje samo tražimo i tražimo – sebe, komotnost, svoju volju, svoja prava i slobodu bogova. Dva svijeta – svijet bogova i svijet robova. Na kraju nam ostaje zaključiti – ni jedan se svijet ne daje dozirati, kao što se ni pakao ne može dozirati...
...tko ga prihvaća, prihvaća ga cijela.
