U prvom čitanju riječ je proroku Iliji. Bio je prorok vatrene riječi. Revnovao je za Boga i jedino se na njega oslanjao. Bio je spreman sve muke i nevolje podnijeti kako bi ispunio od Boga zadani zadatak.
Jednom zgodom sav umoran navraća k udovici iz Sarefte. Gladan zatraži nešto pojesti. Udovica je imala samo pregršt brašna: zadnji obrok sebi i svome sinu prije nego umru od gladi. Dobra udovica priprema proroku jelo uzdajući se u njegovu riječ.
Darežljivi je dar Bog uzvratio strostruko. Od pripremljenoga jela imala je ona i njen sin sve do konca oskudice. To je moć Božje riječi!
Bog je velikodušan. On nas neizmjerno voli i kad mu sve darujemo, on nas nadmašuje u svemu...
U evanđelju je riječ o drugoj siromašnoj udovici koja u hramsku riznicu ubacuje dva novčića, sve što je imala. Ona je zadivila Isusa. Isus je promatrao kako narod daje svoj dar, pa je rekao svojim učenicima: "Zaista, kažem vam, ova siromašna udovica ubacila je više nego svi drugi koji su ubacivali u blagajnu. Svi su ostali ubacivali od svoga viška, a ova od svoje neimaštine, ubacila je sve što je imala, sve svoje uzdržavanje!"
Ovo evanđelje je velika pouka i utjeha: mali dar kod Gospodina zaslužuje veliku nagradu. Mala stvar, najsitnije dobro djelo veliku plaću. Da kod Boga najmanje je često najviše. On gleda u srce, a ne u novčanike. Njegova vaga ne mjeri dar nego ljubav, srce... Bogu je važno s koliko smo ljubavi darovali i nešto uradili. On ne pita što smo, nego kakvi smo.
Krist prodire u nakanu i namjeru samoga darivanja i darovatelja. On hvali siromašnu udovicu. Ona nije dala nešto, već je prinijela sebe samu. Zbog toga je njezin dar dragocjeniji od svih ostalih. Ona je zauvijek upisana u poviejst svijeta zbog unutarnje dobrote srca prema Bogu.
Krist Gospodin nam sam pokazuje u čemu se sastoji pravo darivanje i poziva nas da se tome naučimo.
Čuli smo u drugom čitanju: "Krist se jednom prinese da grijehe mnogih ponese!" (Hebr 9,28). Tako Krist pokazuje ideal dara. Dar je, dakle, kojega je Krist dao ON SAM. Isus Bog uzeo je tijelo u vremenu, predao je to tijelo svome nebeskome Ocu kao dar za nas, za otkupljenje nas od naših grijeha! U tom stoji vrhunac darivanja.
I mi smo pozvani ne samo davati od sebe, već sebe. I to darivati spoznajom vjere čiji nam smisao otkriva Krist, Bogočovjek!
Ponekad se zna čuti za dobre ljude, da daju sve od sebe, samo ne daju sebe! Tim se hoće reći da su neki spremni i mnogo svoga žrtvovati samo da ne bi žrtvovali sebe Bogu.
Sveti Ivan apostol ne umara se govoreći: "Bog je tako ljubio svijet, te je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine nitko tko u nj vjeruje, nego da ima život vječni... Bog nije poslao svoga Sina na svijet da svijet osudi nego da on spasi svijet!" (Iv 3,1617).
Božji sin je Bog koji ljubi svijet, koji jednak s Bogom i Bog je sebe učinio čovjekom, da može na taj način darivanja spasiti čovjeka i da pokaže čovjeku na što je svaki od nas u svom kršćanskom rođenju pozvan!
Kristova je žrtva dar Boga, koji čovjeka ljubi. Ona je tako dar čovjeka, čovječanstva Bogu, jer je Krist potpuno čovjek i naš predstavnik pred svojim Ocem nebeskim.
Mi moramo zajedno s njim biti dar Bogu. To je poziv na koji nas Isus Krist usmjeruje.
On želi da s Njim nastupamo i da se dajemo Bogu kao bogodan dar. Njegova poruka da je on trs, a mi loze, a trs i loze čine jedan jedini čokot, ima nas upozoriti na to, da se zajedno s Njim darivamo nebeskom Ocu.
I mi smo pozvani da poput Krista tako radimo i sebe prikazujemo i žrtvujemo za druge kao i On. On je uvijek mislio na druge i pomagao im u svakom pogledu. Ako želimo biti slični Kristu, onda se klonimo zavisti i sebičnosti i radimo sve na slavu Božju i spas svih.
Darivati se posve drugima je milost. To nam dariva Bog, a Isus ju je zaslužio. Ako smo povezani s Kristom i ako ostajemo u njemu, možemo roditi dobar rod.
Krist nas je želio danas poučiti da se vrijednost dara Bogu i braći ne mjeri materijalnom količinom, nego se mjeri nutarnjom velikodušnošću koja prati i određuje dar. U tom nam je primjer i uzor siromašna udovica.
Trebala bi naša briga biti: darovati sve. Bolje rečeno: dati se potpuno. Što darivamo, darivajmo s ljubavlju i velikodušnoću, darivajmo sami sebe. Naučimo to od Krista.
Netko je dobro rekao: "Hoćeš li biti velik, počni s najmanjim!"
Učinimo mnogo malih djela s velikom ljubavlju. Izvršimo za Boga i radi Boga sve svagdanje sitne poslove i dužnosti – i kod Boga smo veliki. Što činimo, činimo s velikom ljubavlju. I što god činimo, veliko je...!
Zapamtimo: dar je velik koliko je veliko srce darovatelja!
Jedan se Poljak našao kao bjegunac 1942. u Rimu. Iako je bio intelektualac s diplomom, živio je bijedno u sobici u potkrovlju. Došao je Božić. Jedna obitelj, koja je stanovala u toj kući, sjetila ga se na Božić i pozvala ga na ručak. Rat je bio, pa je i njihov ručak bio siromašan, ali su mu htjeli pružiti malo obiteljske topline.
Poljak se kasnije prebacio u Ameriku, postao ugledan filmski režiser, bogataš. Nije zaboravio onu obitelj koja je u vrijeme rata podijelila s njim sirotinjski ručak. Sinu te obitelji ostavio je milijunsko nasljeđe.
Ako ovaj Poljak nije zaboravio ovu obitelj, koliko više će Bog cijeniti svaki naš dar i veličinu naše žrtve. On je pravedan i svet. Budimo poput udovice, darujmo makar i mali darak, ali imajmo veliko srce. Bogu nije do našega dara, novca nego do našega srca. Darujmo Bogu sebe i to potpuno. Boga veseli naša vjernost, ljubav i potpuno predanje.
Martinov ogrtač Kako nije imao ništa staviti u ispruženu, drhtavu i promzlu ruku jednoga siromaha, sveti Martin je mačem prepolovio svoj plašt ili ogrtač dok je prolazio na bijelom konju. Te noći ukazao mu se Isus Krist, obučen u polovicu njegova ogrtača i govorio je vojsci anđela koja ga je okruživala: „Martin, koji još nije kršten, zaodjenuo me!“
To je toliko snažno djelovalo na mladoga Martina da je odlučio prihvatiti pouku i primiti krštenje, a imao je samo 18 godina.