„Život nije naš dužnik, mi smo njegovi povjerenici" (J. Rostand). Uistinu, život pripada onima koji ga prihvaćaju. Dobar je život prije svega dobra i čvrsta odluka. Pomamne riječi a mrtva djela, ne dotiču života. Besmisao rađa pasivnost, dok pobuna angažman u apsurdu.
Život je veliki dar i veliki zadatak. On ima smisao, ali se ostvaruje čovjekovim radom i suradnjom s Raspetom i Uskrslom Ljubavi Kristom. U takvom pristupu, žrtva iz Ljubavi i te kako ima svoje mjesto. Ima, upravo zato što je Ljubav temelj smisla. Život bez patnje nije ljudski. Nemati smisla za žrtvu i asketizam znak je zaborava transcendencije.
Veliki je promašaj svesti život na uživanje uloživši sav napor da to ostvariš. To je životinjski život. Samo tko prezire takav život njegov je gospodar. Stoga, borba protiv besmislenosti mora biti nesmiljena. Njezin uspjeh traži izbor sredstva i određene prioritete tim više što se danas sve zakompliciralo do besmisla.
Ljudi su zaboravili na smisao, i to da je Božji, i da je dar, i da je zadatak. Mnogima je više stalo do dobra funkcioniranja nego do smisla. I upravo besmisao daje smisao mnogim strukturama i pokretima. Eto, i sad plačemo nad svojim smislom. Današnja je kriza „kriza Duha i revolt mladih metafizičkoga rada" (Malbrane). To je revolt protiv besmisla današnjega kalupa života, proizvodno – potrošačkog društva. U nama klija neprekidan nemir, a kriza je izazov za bolje.
Onoga dana kada čovjek dođe do pameti, sretne svoju sudbinu. Zapadni svijet neće moći dugo podnositi prazninu besmisla i morat će se vratiti religioznim korijenima. I dok ljudi na sve strane traže vrata da iziđu iz nepodnošljivog mraka, straha i besmisla, Crkvu je zapala dužnost da drži zapaljenu svjetiljku Ljubavi i Istine te da učini prve korake, jer sila Ljubavi i sila Istine imaju neprolazne učinke...
...one nas vode smislu života.
