Ne zamjerite mi ali usuđujem se ovdje u svojoj „ludosti“ pomoći Isusu. Utvrđujem da naspram svake vrline postoje dva poroka, koje LJUBAV MORA POMIRITI. Učenici ne razumiju. Oni traže krivca - krivca naspram svake vrline.
Utvrđujem da naspram svake vrline stoje dva poroka, jedan se pojavljuje pretjerivanjem, drugi nedostatkom. O kako su hrabri oni ljudi koji bar na tren zašute pred mlitavošću vlastita srca. Srca koje je uvijek ili požudno ili bahato ili rasipno u svojoj bešćutnosti – ponašajući se kao da nije i ono osjetilo bol, ako nije (HOĆE, KAD - TAD, TAJ ISPIT ZRELOSTI NAS SVIH ČEKA).
Tako poroci idu uvijek po dva, nalik na učenike u poslanju, kao naše obitelji, po dva u tuđinu, da se hrane, da se brane i kao oni to ne razumiju - AMA BAŠ NIŠTA NE RAZUMIJU - zašto su neki slijepi, neki hromi, neki umiru od raka, neki u kreditima, neki bez posla, neki na cesti, neki u drogi, neki ratni invalidi bez nogu i silovani, neki još uvijek traže kosti svojih pokojnih, a neki se pakiraju opet iznova - a mladost nam odlazi - KAMO???
UČITELJU DA LI ZBOG NJIHOVIH GRIJEHA ILI GRIJEHA NJIHOVIH RODITELJA ???
„OČEVI NAŠI JEDOŠE KISELO GROŽĐE A DJECI ZUBI TRNU“!!!
Evo zašto: „ Ja nisam kao onaj rasipnik“, opravdava se škrtica, a razvratnik: „Nisam ja kao onaj bogomoljac“. Protiv toga dvojakog srozavanja, kao razdjelnica svakom od nas pojavljuje se u našoj sramoti (za koju mislimo da samo mi znamo), u srcima svakoga od nas, ona točka razdjeljenja kada shvatimo da truplo koje se raspada u nama samima može kiptiti mnogo jače od živa čovjeka.
Tako se mi tješimo i mislimo da nepravda pripada nekome drugome, da nas još nije dotakla, kao „eto“ nije dio moga svijeta. Još mi ne pripada u potpunosti, pa se usuđujem pitati dragoga Bog za razloge tuđe patnje kao da joj nisam pridonio. Blijeda lica bezličnih europskih činovnika, ustobočena u grču nezamislive žudnje, tu je među nama, ali srce te nakaze tuče negdje drugdje, i neće uspjeti jer naš pošten i božji čovjek i da hoće – ne može prodrijeti u njezine nacrte.
Ljubljeni moji, DA, uistinu postoje dva poroka koja su ključ svih naših muka. Da su apostoli to znali ne bi Isusa pitali - ono što su pitali. Oni uvijek idu u paru.
PRVI POROK – rane tvoga srca - oprosti svima koji su te povrijedili (i najtvrđi mramor, ako u njega uđe voda pa se smrzne, puca). Shvati, zlo traži pukotine u tvome srcu – OPROSTI.
DRUGI POROK – oprosti sebi, prihvati sebe (čovjek može dati samo ono što ima, a ne ono što nema. Počni puniti dušu LJUBAVLJU. Ti to zavrijeđuješ, prihvati sebe, zavoli sebe).
Ljubljena braćo i sestre, u ovim svetim korizmenim vremenima, da ne budete zbunjeni pred patnjom nemoćnika i bolesnika kao apostoli pred Isusom, na srce vam stavljam meni jedne od najljepših riječi Terezije Avilske u posljednjim odlomcima njezina Chemin de la perfection, Puta savršenstva:
„I ja ponizno molim Gospodina da me uvijek očuva od svakoga zla jer umjesto da smanjujem dugove koje imam prema njemu, možda ih dalje gomilam iz dana u dan. O Gospodine, na muci sam jer sa sigurnošću ne mogu znati ljubim li te i jesu li ti moje želje ugodne.“
