Srce mi je radosno da vas mogu pozdraviti s ove propovjedaonice na Festivalu Mladih, započeo je don Ivan svoju propovijed. Nakon što je podsjetio mlade na sadržaje biblijskih čitanja, govorio je o izraelskom ropstvu, kako Izraelecima nije bilo lako doći u Obećanu zemlju. Izraelci su mrmljali, žugali … jer zapravo put obraćenja nije lak. Tako i mi danas osjećamo ropstvo grijeha, kaže don Ivan, osjećamo potrebu novog života, da starog čovjeka skinemo sa sebe i obučemo nešto novo. Izraelcima je Gospodin poslao manu, mana je znak božje prisutnosti, ističe don Ivan, ali mi danas u Crkvi imamo nešto više, imamo istinski kruh,Isus kaže ja sam Kruh Života.
U svojoj propovjedi don Ivan je upitao mlade jesu li ikada u životu zastali pred tim velikim misterijem, prisutnost Isusove u euharistijskom Kruhu. Ma, je li moguće, da u onom komadiću kruha, kojeg svećenik posveti na oltaru, je li moguće da je živi Bog postao Kruhom, nastavlja dalje don Ivan, mi smo ljudi kratke pameti, pritisnuti egzistencijalnim problemima. Puno puta kroz sakramente prođemo na vrlo površan način, ali ponekad se treba zapitati. Treba stati nad euharistijskim Kruhom. Vjerujem li ja da je Isus stvarno ovdje među nama? Je li ovaj Festival mladih okupljanje kada baš treba stati ispred euharistijskog Kruha i zapitati se: Isuse jesi li ti uistinu živi Bog koji se učinio živim Kruhom za mene? Je li nam vjera toliko snažna?Don Ivan je upitao mlade.
U svojoj propovjedi, don Ivan se prisjetio svog studija teologije gdje su se profesori najviše umorili objašnjavajući misterij euharistije. Onda shvatiš kako mi ljudi imamo mizeran intelekt da bi to uopće shvatili. To je kao da more želiš preliti u jednu čašu. Tko će intelektualno shvatiti misterij prisutnosti živoga Boga u komadiću kruha. Teško je to razumski dokučiti, ali ima tu i druga stvar, ističe dok Ivan, iskustvo srca! Kad srce doživi živoga Boga u Euharistiji, onda tu razum nema što raditi. Kad srce doživi živog Boga među nama. U svojoj propovjedi drugog dana Festivala Mladih u Međugorju, don Ivan se prisjetio jednog događaja iz ranijih dana u zajednici Cenacolo. 2013.godine održavala se Biskupska sinoda u Rimu na temu Euharistije i pozvana je s.Elvira Petrozzi. Svi su misli da je neka šala ali nije bila šala. Sestra Elvira je pozvana kao svjedočanstvo jer je crkva Zajednicu vidjela kao euharistijsko čudo. S.Elvira je krenula u avanturu, vjerujući samo Bogu i Isusu u Euharistiji, istaknuo je don Ivan. Imala je hrabrost staviti ljude koji su izgubili svoje života na koljena ispred Isusa. Svi su govorili da njima trebaju psihijatri, psiholozi, treba im medicina, savjeti...ona od toga ništa nije imala. Imala je samo vjeru i znala je da je Isus živ u Euharistiji. Don Ivan kaže kako je s.Elvira govorila da je Isus njoj pomogao, u Njemu je pronašla sve i ako ga oni sretnu to će im biti dovoljno da iz svog Egipta izađu u Obećanu zemlju.
Imala je hrabrosti staviti ljude koji su se totalno izgubili u životu na koljena ispred Isusa. Kad su svi govorili trebaju im psihijatri, psiholozi, treba im medicina, trebaju im savjeti. Ništa od toga nije imala! Upravo je zbog toga, tih iskustava don Ivan uvjeren da je Isus živ, prisutan u euharistijskom kruhu.
Don Ivan je mladima posvjedočio kroz propovijed kako je on bio teški ovisnik o heroinu, koji nije ništa drugo nego Sotona u prahu, a danas je svećenik katoličke crkve. To ne zna i ne može objasniti nikako drugačije osim da je to Isus učinio, živi, prisutan u euharistijskom Kruhu. Kruh euharistijski je živi Bog.
Don Ivan je dalje kazao kako svaki važniji korak u njegovom životu dogodio se pred Euharistijom.
Ja jesam, čudo euharistijsko, kaže don Ivan. Mladima je kazao kako su svi oni na svoj način euharistijsko čudo!
Taj živi Bog je srce naše Crkve. Srce i duša katoličke Crkve, ističe don Ivan, cijela Crkva, da nema tog Isusa, bio bi promašaj. I u Crkvi općoj i u Cenacolu su okupljeni krhki ljudi. Nevjerojatno kako Crkva živi 2000 godina, a rušili smo ih našim grijesima od papa, do kardinala do zadnjeg vjernika to je padalo i pada, a snaga Euharistije je jača, ona diže i nastavlja graditi i daje ljepotu i svjetlo Crkvi koja je i danas znak nade za ovo izmoreno čovječanstvo.
Za kraj propovjedi don Ivan Filipović se prisjetio događaja sa pok.fra Slavko Barbarićem. Naime, nakon što se jedan mladić potužio fra Slavku kako se ne može skoncentrirati na molitvu, fra Slavko mu je odgovorio:“Sve brige koje imaš, koji te dekoncentriraju u molitvi trebaju postati sadržaj tvoje molitve.“ Nadalje je fra Slavko savjetovao mladiće:“ Kad dodjes u kapelicu moli Gospu da sve one tvoje brige ti pomogne staviti u Isusove ruke, u Isusovo srce, sve što te ometa da budeš srcem u molitvi treba postati sadržaj tvoje molitve. Pusti svoje brige Isusu, neka ti Gospa pomogne da ono što te najviše muči u životu, ono što ti ne da mira, što te ometa non stop samo uz Gospinu pomoć možeš staviti u Isusove ruke. I kad jednom staviš u Njegove ruke, ne brini se sve će biti dobro“.
Na kraju propovjedi don Ivan je dao savjet mladima za dane u Međugorju, a ovako glasi: Lijepo je snivati lijepe stvari ali snivajte ih s Isusom i s Gospom, sve što želite ostvariti krenite s koljena, krenite od susreta s Isusom, od Euharistije.
