Nevjerojatna priča 17-godišnjeg Frana: Zbog leukemije su ga u školi zlostavljali, ali danas je u tome pronašao svrhu

Zagrepčanin Fran Markulin ima 17 godina i na prvi pogled sasvim je običan tinejdžer. No, kada ga upoznate, shvatit ćete da to uopće nije tako. Uz sve školske obaveze koje odlično izvršava u svojoj Tehničkoj školi Ruđera Boškovića, bavi se volonterstvom i pomaže djeci oboljeloj od malignih bolesti, koju je kao osnovac prebolio i sam.

Upravo ovih dana ovaj nesebični sedamnaestogodišnjak ogromnog srca primio je dvije velike nagrade – Državnu nagradu za volontiranje i Volonterskog Oskara.Volonterska priča Frana Markulina, potpuno neočekivano, započela je zapravo puno prije no što se volontiranjem uopće počeo baviti, piše Srednja.hr.

Kada je imao samo 11 godina, jednoga ga je dana uhvatila snažna bol u donjem dijelu kralježnice koja je s vremenom postajala sve gora, do mjere da nije mogao hodati niti sjediti. Nakon brojnih pregleda njemu i njegovoj obitelji liječnici su priopćili najgoru moguću dijagnozu – Fran je imao leukemiju. Uslijedili su mjeseci liječenja, kemoterapije pa je Fran četvrti razred završio u bolnici, a peti i šesti, jer se još oporavljao, kod kuće.

Nakon svih tih muka koje je prošao, veselio se povratku u školu, a nije niti slutio kakvo ga teško životno razdoblje i tortura ondje očekuju.

Vršnjačko maltretiranje zbog bolesti i nova životna stranica

Upravo zbog bolesti, Franovi školski kolege bezdušno su ga maltretirali govoreći da mu nastavnici popuštaju jer je prebolio leukemiju, a znali su nad njime vršiti i fizičko nasilje. Nakon što je ekipa iz razreda doznala da se Fran povjerio nastavnicima, stvari su postale još gore.

– Ja sam došao do toga da sam bio u kroničnoj depresiji, doslovno teška, teška depresija. Nisam uopće imao volju dići se iz kreveta ujutro. Nije to bila želja za smrću i nije odlazilo u te ekstreme, jer sam ipak bio pri svijesti pa sam mogao blokirati takve misli. Ali dolazio bih doma iz škole, pojeo bih nešto, ne bih uopće progovorio riječ sa svojima i legao bih u krevet te zaspao, prisjeća se Fran najtežih trenutaka u životu.

Liječio se kod psihologa, ali stvari su se za Frana promijenile nabolje tek kada je krenuo u srednju školu. Novim je prijateljima, koji su mu danas čvrsta potpora, tek nakon nekog vremena priznao da je prebolio leukemiju. Bolest je, kaže nam, na njega utjecala više od svega u životu i ne bi bio ni blizu onoga što danas jest da nije prošao kroz to iskustvo. Upravo ono potaknulo ga je da se baci u volonterske vode. Volontira u školi, udruzi Krijesnica i povremeno u udruzi Phoenix koju su pokrenuli njegovi roditelji.

Liječenje je završilo tek kada je pronašao svrhu svoje bolesti

Kroz posjete u bolnicu, Fran pruža pomoć i podršku djeci i oboljelima suočenim s malignim bolestima te radi na osvještavanju i promicanju svijesti o tom problemu. Čak je i položio mentorski ispit pa je stručno osposobljen za razgovor s djecom o njihovim problemima i o tome što ih muči. Svakim svojim posjetom nastoji im uljepšati boravak u bolnici i pružiti im potporu i nadu u ozdravljenje. U školi se najčešće bavi organizacijom humanitarnih koncerata, kojih je bilo nekoliko, a novac se prikupljao za bivšeg učenika škole koji je na liječenje morao u inozemstvo.

– Nakon liječenja, nakon što vam doktori kažu da je to sad gotovo, i da se vidimo za mjesec dana, javlja vam se neka nevjerica. Jer nakon samog tog fizičkog liječenja, nastupa psihički dio. Svatko tko oboli od te bolesti ili tako nečeg težeg u životu se zapita ‘zašto se to meni dogodilo, zašto baš meni, a ne nekom drugom’. To su sve normalne situacije. I dok osoba ne nađe svrhu ili barem razlog svog oboljenja, liječenje nikad ne završi. Moje liječenje je došlo kraju kada sam shvatio da mi je svrha sada to iskustvo koristiti da pomognem drugima koji su u sličnoj situaciji, da se njima ne dogodi što se meni dogodilo, kaže nam Fran.

Njegov trud i rad prepoznat je i baš je prošloga tjedna Franu uručena Državna nagrada za volontiranje Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Za nju je saznao na hodniku škole, kada ga je na stepenicama zaustavila ravnateljica i kazala mu da je upravo zaprimila poziv da je dobitnik tog vrijednog priznanja. Čak je i televizijska ekipa već bila pred vratima škole, a kaže Fran, u čitavoj strci i od šoka nije niti stigao reagirati.

– To je najveće priznanje koje volonter može dobiti u Hrvatskoj. Većina nas ovo ne radi da bi dobili nekakvu nagradu. Mi koji to radimo baš zato da pomognemo drugima, ne tražimo nikakav povrat, ali je jako lijepo vidjeti da ljudi prepoznaju vaš trud i rad i da vide nešto posebno u tome i da vas onda odluče nagraditi i dati vam do znanja je lijepo to što činite, priča nam.

Fran je i dobitnik najvrjednijeg Oskara na svijetu

No, tu priča s nagradama i priznanjima ne staje. Već par dana nakon Državne nagrade, Fran doznaje da je od troje nominiranih upravo on dobitnik Volonterskog Oskara, nagradu koju dodjeljuje Volonterski centar Zagreb. Na pitanje zašto misli da ju je baš on od nominiranih najviše zaslužio, skromni Fran nije nam znao odgovoriti.

– Mislim, svatko od nas troje ima poseban način rada – Mija koja pomaže žrtvama nasilja uz sve ostalo i Marina koja odlazi kao pratnja sa starijima koji nemaju nikoga, tako i ja koji se bavim s time čime se bavim. Jednostavno evo, ove godine je prevagnulo na mene i ne znam, ne mogu navesti nikakav posebni razlog, kaže Fran.

Osim ovih, Franu je ljetos dodijeljeno i posebno priznanje u sklopu Godišnje nagrade ‘Luka Ritz’, za promicanje tolerancije i škole bez nasilja, čija je žrtva bio i sam. Objašnjava, o vršnjačkom nasilju, bilo ono psihičko ili fizičko, ne smije se šutjeti.

– Fizičko nasilje nije nimalo u redu, pogotovo ako se maltretira slabiju osobu od sebe, ali kod psihičkog je nasilja stvar u tome da posljedice ostaju zauvijek. I dan danas kada znam doći na grupu podrške ili držati edukacije po školama mi se zna desiti, iako ja mislim da sam s time završio, da naiđem na situaciju koja mi zasuzi oči. Jer ju nisam uspio procesuirati sam sa sobom do kraja, nego je negdje duboko zakopana, a to je bilo prije tri, četiri godine. Tako da se ti ožiljci nose još jako dugo, napominje Fran.

Obrazovni sustav uopće ne promovira volonterstvo među đacima

Ovaj ‘Ruđerovac’ iza sebe je imao strašno iskustvo koje mu je pružilo znanje i volju da pomaže drugima u njihovoj borbi. Kaže, poznaje još nekolicinu svojih vršnjaka koji također volontiraju, ali naš obrazovni sustav volonterstvo uopće ne potiče niti promiče među školarcima.

– Kod nas se volontiranje uglavnom spominje studentima kao pobuna slobodnog vremena, za dodatne bodove na faksu ili kao bonus pri zapošljavanju. Tako da što se tiče tog edukacijskog sistema, to je nula bodova, ja bih rekao. Naravno, ima mladih mojih godina koji se bave volontiranjem, imam jednog frenda u razredu. A i u udruzi ih ima par mojih godina koji su preboljeli istu bolest pa se isto time bave, ali sveukupno baš moje generacije, koji su mojih godina, godinu mlađi ili stariji, nema puno, ocjenjuje Fran.

Kako obrazovni sustav ne obavlja tu važnu zadaću, sve mlade koji imaju nešto vremena Fran je pozvao da se uključe u volonterstvo i za kraj daje nekoliko dobrih razloga zašto se njime baviti.

– To je iskustvo koje jako izgrađuje osobu. Razvijaju se komunikacijske vještine, ako ćemo to sagledavati objektivno. I generalno, razvijaju se vještine koje su kasnije za život jako korisne; produbljuju se shvaćanja općenito o ljudima oko sebe, života, načina na koji svijet funkcionira. Bit će odličnih i predivnih iskustava, bit će i groznih iskustava, ali svako od njih izgradit će vas kao osobu i približiti vam kako se sljedeći put ponašati u sličnoj situaciji. Plus, ono glavno, učinit ćete nesebično i lijepo djelo nekom drugom kome je to potrebno, ili ćete im olakšati posao pri pomaganju nekome kome je pomoć potrebna, zaključuje ovaj 17-godišnjak velikoga srca za Srednju.hr.