Iza prve kemoterapije rezervirali smo salu za vjenčanje, danas imamo dvoje djeceKad je sve prošlo dijagnosticiran mi je PTSP. Bitno je ljude pripremiti na sve što bolest nosi, razgovarati s njima, uputiti ih. Ni okolina se ne zna ponašati, ili te izbjegavaju, ili okreću glavu, a malo tko te nazove...
Marija Mihanović obrijala je dugu plavu kovrčavu kosu, zavezala maramu i pljunula zlu u lice.
Simbol je herojstva, pobjednika bitke protiv opake bolesti i danas šalje nadu u bolesničke postelje, a također je primjer da rak ne pita koliko ste života proživjeli – nju je zlo snašlo u 24. godini, piše Slobodna Dalmacija.
- Cijeli svijet bio je moj. Stekla sam titulu inženjerke kemijske tehnologije, našla posao i momka. Putovanja i zafrkancija. I kad se sve tako idealno posložilo, kao grom iz vedra neba krenuli su bolovi, odlasci u bolnicu i dijagnoza osteosarkoma, raka kostiju – počinje inspirativnu priču naša junakinja.
Godinu dana je trajalo liječenje, operacije, zadnja dijagnoza. Fotografije koje vidite nastale su baš tada, nije se ustručavala stati pred objektiv i pozirati, pokazati da može i hoće.
Naravno, put do tog zaključka bio je bolan.
- Bojala sam se ostati bez kose, bila mi je sve. Teško sam se s tim nosila, ali, na kraju sam bila kao diva, trendseterica, mijenjala marame, velike naušnice... To mi je bila kad sad gledam, i pokora i blagoslov. A da je bilo teško - bilo je, odustajala sam, skupila bih stvari iz bolnice i bježala. Doktori su me nagovarali da se vratim – prisjeća se nekad najmlađa pacijentica onkologije, danas nasmijana 39-godišnjakinja kratke kose.
Sama je išla na terapije, danas kad sagleda, tvrdi da je njezinoj mami bilo najteže. Bila je teška za razgovor.
A činjenica da joj nisu davali dovoljno informacija o njezinu stanju možda je i najviše pogodila. Zato se danas zalaže za psihološku pomoć bolesnicima, kaže, psihijatar treba doći do pacijenta, a ne da ga se mora tražiti po hodnicima kao neko više biće. Zbog stresa i nedostatka pomoći dobila je i trajni podsjetnik na liječenje.
- Kad je sve prošlo, dijagnosticiran mi je PTSP. Bitno je ljude pripremiti na sve što bolest nosi, razgovarati s njima, uputiti ih. Ni okolina se ne zna ponašati, ili te izbjegavaju, ili okreću glavu, a malo tko te nazove. Pitaju, "pa šta da ja kažem?", ma recite bilo što... - savjetuje Marija.
Krv je ponovno iskašljala 14 godina nakon liječenja. Došla je po nalaz rengena i doktorica joj je kazala da se, Bogu hvala, radi o upali pluća.
- Počela sam plakati od sreće, nije joj bilo jasno zašto tako reagiram. Bila sam neizrecivo sretna – priča Marija.
Najveća podrška bio joj je momak, današnji muž. Nije odustajao od nje ni po koju cijenu. Danas imaju dvoje djece.
- Iza prve kemoterapije rezervirali smo salu za vjenčanje. Da nismo, vjerojatno bismo još danas šetali za ruke, čekali da riješimo stan, posao... Grozno je što to nitko umjesto tebe ne može proći, a ne vladaš svojim životom – akcentira naša sugovornica, volonterka udruge palijativne skrbi. U Splitu ima oko 2 tisuće pacijenata godišnje. Ona za njih ima prave riječi.
- Važno je i da se obitelji drže skupa jer je onda lakše. Tuga se prepolovi. Ljudi moraju biti hrabri i imati vjeru, pa bar moliti Boga da ne polude – kaže Marija.
I na kraju, ima poruku za sve oboljele od raka:
- Strah je normalna stvar, ali u nekom trenutku mu moraš pljunuti u lice i pokazati zube. Sve će to jednom biti lani!
slobodnadalmacija.hr