Posvećeno Lidiji Ćubeli
Kako početi pisati priču o jednoj iznimno izrazito snažnoj hercegovačkoj ženi. Dugo vremena sam razmišljala, a nekako moram početi, a početak i počeci su uvijek teški.
Ovo je priča o jednoj ženi koja svoj životni put kreće s optimizmom, ljubavlju, ženi koja je odrasla u kršćansko tradicijskoj obitelji na krutom hercegovačkom kršu. Kamenu i kršu, koji je kroz povijest očvrsnuo naše bake i djedove, koji su nas naučili da svoje volimo, cijenimo, poštujemo, i najvažnije da budemo skromni i ponizni na putanji koja se zove život!
Početak ove priče počinje od nekih pedesetak godina kad se naša Lidija rodila u jednoj tradicionalnoj radničkoj težačkoj hercegovačkoj obitelji.Sretno djetinjstvo u ovome kraju se lakše podnosilo nekada, današnji život za djecu je postao kao da klonovi hodaju. No, uz sretno djetinjstvo, ljubav bližnjih svojih, prijatelja, susjeda brzo prođe i dođe osnovna pa srednja gimnazija škola koju je naša Lidija završila u Mostaru.
Po završetku srednje škole desila se ljubav našoj Lidiji koju je okrunila brakom, puno ljubavi, sreće, uz dva prekrasna dječaka koji su živi i zdravi, kako se često u našim krajevima zna reći.
Uz podignutu obitelj, dolaze i mnogo obveza, odgovornosti, život postaje malo teži, kao majka, kao domaćica, Lidija se više od dvadeset pet godina bavila privatnim poslom, rame uz rame odgajala djecu, radila, gradila se kuća. Život žene koja može samo poželjeti.
Privatni posao je iziskivao punu predanost radu, Lidija je radila dnevno po više od dvanaest sati,ali lakše se podnosi kada znaš da si voljena majka, voljena supruga, divna prijateljica,sve lijepo joj život servirao i dao, sve do jednoga „crnog dana“ .
Ljeto, nepodnošljive hercegovačke vrućine, 2007. godina, odjedanput naša hrabra Hercegovka nije tog jutra mogla ustati iz kreveta, nije mogla napraviti korak nije znala hodati, nije mogla sročiti jednu rečenicu, zaboravila je kako se razgovara, ali Lidiji sve ove tegobe nisu toliko teško pale kao kada je izgubila vid. Mogla je vidjeti samo obrise – kako kaže i to kroz maglu. Što mi se dešava, ne znam dali je java ili san? Moguće da ja i dalje sanjam, ne mogu doći sebi, dragi ljudi pa ja sam slijepa i nemoćna sam. Nemoćna!
Samo je to odzvanjalo daleko u glavi, nemoćna sam! Od tog dana počinje borba, od toga dana kreće Lidijino putovanje. Čekajući dijagnozu i nalaze kroz glavu prolaze tisuće i tisuće misli, razmišljanja, pitanja – kako? Zašto ja? Što sam zgriješila? Moja djeca? Samo STRAH, samo je strah prisutan u svakom djeliću milisekunde.
Uzima u ruke nalaze i pisanu dijagnozu gdje piše MS (multipla skleroza), doktor mi u Zagrebu govori o bolesti, bolesti za koju znam da je neizlječiva, njegove riječi mi negdje u daljini odzvanjaju, ja i dalje ne znam ništa, samo je strah tu sa mnom!
Bolest koja je neizlječiva, bolest koja je nepredvidiva, bolest koju zovu „bolest s tisuću lica“.
Sve što mi govore meni samo stvara nepoznanicu, neznanje, a i dalje me prati strah. Prokleti strah razmišljam kako da ga zaobiđem.Ostaje naša Lidija u Zagrebu se liječiti, i to pristaje na studijsko liječenje, jer kaže sebi „bolje mi je biti i pokusni kunić, kunić je jedna lijepa bijela mala životinjica s predivnim krznom, nego da se vratim i što onda“?
Što mi može misli zaokupiti već stalno motam po glavi i kažem „Bože samo da opet samostalno hodam, vidim svoju djecu kako postaju ljudi“ jedino to tražim, ništa mi ne treba drugo. I sama pričajući sa sobom kažem „ E pa ne dam se ja lako“..
Kaže Lidija sebi „Čovjek snuje, Bog odlučuje“! I tako ona krene u borbu s multipla sklerozom, no dolazi sljedeća godina nove muke dobiva zapetljaj crijeva, operacija,bolnica, liječenje,oporavak.Godina polako izmiče dolazi 2009. gdje dobiva kemoterapiju, kao i u 2010. koja je dio liječenja za MS.
Polako dobivam snagu, polako se vraćam u život, polako zaboravljam ove tri godine ,gledam čvrsto ispred sebe, gledam u svijetlo budućnosti, kada nova tegoba. Kako kažu u našim krajevima jeli ono najgore – da,nova dijagnoza i to karcinom vrata maternice opet bolnica opet operacije u 2011. i 2012., ali Bog tu ne prestaje mi slati nove kušnje.
Nakon svega prođenog dobivam drugu autoimunološku bolest štitne žlijezde i Vitiligo, kaže Lidija. Nova operacija u 2013. i nova muka godinu dana nakon operacija žuči. Oporavi se, govori Lidija sebi, uz tolike operacije, kemoterapije te svakodnevnu terapiju mora ići u Zagreb svakoga mjeseca na kontrole. I to da ide s automobilom, već putuje iz Mostara s autobusom, nekada je znala u jednom danu otići i vratiti se.
Kao da mi nije dovoljno već postavljeni dijagnoza kaže Lidija dobiva trombozu,koja je venska bolest i preporuka za još jednu operaciju. Ali nisam uradila kaže Lidija operaciju tromba jer se 2015. godine vratio karcinom koji se proširio na maternicu i jajnike. Ali ova žena je riješila i to.
Tako da već dvanaest godina se bori s multipla sklerozom,sa svim operacijama, kemoterapijama, dijagnozama, ona je snažni kamen, ona je žena koja u bolesti je pronašla nešto što daje Bogu na odluku.
Sretna je danas, ima ogroman smisao za humor pa u razgovoru sa sinovima kroz šalu sinovi joj kažu „ majko ti si bolesni optimist“, a ona sretna jer ih može vidjeti, ona sretna jer ih može zagrliti, poljubiti. Oni su velika i ogromna podrška, neiscrpna snaga.
Lidija danas živi sasvim normalnim sretnim životom, vježba, trči, radi, pomaže ljudima sa savjetima koliko može jer kako ona kaže „HOĆU, MOGU i MORAM“.
Ovo su riječi kamene Hercegovke ,koja prenosi s lakoćom kamen i gromade.Ona je savršeno posložila, napravila prioritete, krenula i ide s osmjehom ka svjetlosti koja se nalazi na kraju tunela!
Pomažući drugima kroz svoje iskustvo Lidija je osnovala Udrugu koja se zove „MS“, pod nazivom „vjera i borba“. U njenom životu slabićima nema mjesta, a kaže bilo ih je…
Foto:Facebook
PIŠE: Žana Alpeza/Maxportal.hr