Ni dan danas ne znam kako sam hodao", kaže glumac Ante Krstulović o svom putu života za 100posto.hr
Tisuće hodočasnika svake godine krene putem od 800 kilometara kroz španjolske zabiti na vjerojatno najpoznatije europsko hodočašće Camino de Santiago, poznato i kao Put svetog Jakova. Odavno to nije isključivo religijsko putovanje, Camino danas privlači i razne avanturiste, no gotovo je nemoguće proći ga a da vas ne potakne na duboko promišljanje o životu. Tradicija hodočašćenja ovom rutom seže još od pretkršćanskih dana, ljudi su hodočastili do rta Finnistere, koji se tada smatrao krajem svijeta, a od 9. stoljeća i Srednjeg vijeka običaj su prigrlili i kršćani koji vjeruju da svaki grešnik koji prođe Putem svetog Jakova dobiva oprost grijeha.
Ovog se ljeta na putovanje svog života odlučio i glumac Ante Krstulović. Kaže, o Caminu je razmišljao zadnjih par godina, a onda mu je uoči Božića - u jednom posve slučajnom susretu u zagrebačkoj knjižnici - došla u ruke knjiga "Hodočašće duše" i odluka je pala.
"To je bilo to, nije bilo povrataka", kaže u razgovoru za 100posto.hr. "Camino je najvažnija stvar koju sam napravio u životu. Škola, posao, ništa se ne može mjeriti s time. Nisam još ni svjestan svega, ne mogu još shvatiti gdje sam bio, što sam radio, trebat će još vremena da sve se slegne. Ali onaj osjećaj da mi je život bogatiji, ispunjeniji, to sam već osjetio kad sam ugledao prvi put ocean i kad sam stigao ispred katedrale u Santiago de Composteli", priča nam.
Krstulović je prepješačio put od 1000 kilometara, od francuskog Saint Jeana do Finnistere, da bi se vratio u Santiago de Compostelu i simbolički završio hodočašće. Sam put za njega bio je podjednako i fizički i duhovni izazov.
"Fizički se nisam nešto pripremao, jednom sam otišao na Sljeme, 35 kilometara, da vidim kako mi motori rade. Shvatio sam dobro rade, na sreću radim u gradskom kazalištu 'Žar Ptica', igramo puno, u kondiciji sam. Više me je bilo strah, ono, kamo idem. Da prođeš skoro 1000 kilometara moraš biti, prije svega, biti jako odlučan, mentalno jak, imati nevjerojatnu želju da sve to prođeš."
Ipak, fizička sprema je i više nego potrebna. Svakog dana pješačio je 30-40 kilometara, i to s ruksakom od 10 kilograma na leđima.
"Imaš vojnički ritam, u pet ujutro dizanje, kava, eventualno doručak. Hodaš svaki dan 10-ak sati, pa dođeš u prenočište, 'alberge', otuširaš se i pereš robu, sušiš, a onda si još kuhaš ili, baš ako nemaš snage, pojedeš tamo 'hodočasnički meni' ili odeš u restoran. U devet, devet i po', si u krevetu i sutra ispočetka."
Da mu izazov bude još veći, tijekom puta je još ozlijedio nogu.
"U snu sam 'odvalio' nogom u rub kreveta. U 'albergeu' su kreveti na kat, metalni, sva mi je otekla. A još mi se dan prije upalio zub.... Dobio sam antibiotike, tablete protiv bolova, ma korak nisam mogao napraviti. Pazi, a dali su mu u jednom 'albergeu' štap, pomislio sam super suvenir, da bi me na kraju spasio. Tih pet-šest dana, dok se noga nije oporavila, bila je prava agonija. Ni dan danas ne znam kako sam hodao."
No, unatoč tomu, nije mislio odustati. Iako je, naravno, bilo unutarnjih borbi sa sobom...
"Neki hodočasnici određene dionice pređu autobusom. Ma, da sam i jednu rutu prošao tako, za mene bi to bio osobni poraz. Ima jedan dio rute, 6-7 dana 'paklene ravnice', još ako se izgubiš tamo kao ja kad sam išao alternativnom rutom (smijeh), pa bude još gore.. Tamo sam i imao najveću krizu. Hodao sam se i pitao što uopće tu radim? Mogao sam provest ljeto po dalmatinskim otocima, kupat se, izlazit, biti sa svojima... Ili, legneš navečer pa ti isto dođe milijun pitanja što mi sve ovo treba? Ali isto tako, nekad sam znao zaspati presretan, nisam mogao dočekat jutro da nastavim dalje."
Ono što posebno ističe je zajedništvo među hodočasnicima, makar, kaže, Camino je osobni put i zapravo cijelo vrijeme si "sam sa sobom".
"U svakodnevnom životu susrećeš se s raznim emocijama, pa i onim negativnim - ljubomorom, zavisti... Kad si među hodočasnicima, 'piligrimosima', toga nema. Koliko god da je teško, kad vidiš drugog 'piligrimosa', pozdravite se s 'Bueno Camino', ako netko vidi da drugi ima problema istog trena nudi pomoć. Baš osjetiš istinsku sreću, zajedništvo među ljudima... Jedan dan sam ostao bez gotovine, a ne možeš baš u svakom selu plaćat s karticama, i cijelo jutro sam hodao gladan i žedan. Ispričao sam jednoj Makedonki što mi je bilo, dotad me nije znala, i bez ikakvih dodatnih pitanja mi je kupila vodu, sendvič, platila prenoćište... Upoznao sam 'brdo' ljudi, i koliko se činilo da su površna i slučajna, to su toliko intenzivna poznanstva".
Taj osjećaj zajedništva posebno se osjetio kad su došli na cilj u Santiago de Compostelu.
"To su tako intenzivne emocije. Vidiš druge 'piligormose', padali smo si u zagrljaj, plakali..."
Ta formalno zadnja etapa bila mu je i najduža.
"Taj dan sam odvalio 38 kilometara, i kad sam vidio da mi nedostaje još 18, nešto se probudilo u meni, rekao sam 'moram dalje do Santiaga'. I odvalio sam svih 56 u jednom danu. Kad sam ulazio u grad, došao do katedrale, vidio druge 'piligrimose', baš me preplavio taj osjećaj 'uspio sam'.
Foto: privatni album/100posto.hr
No, Ante je produžio hodočasnički put do kraja svijeta, Finnistere i tek je u povratku kročio u katedralu i simbolički završio put.
"Dao sam jedno obećanje da ću, ako završim Camino, otići na misu u Compostelu. Znao sam i tijekom Camina oblilaziti crkve po selima, osamiti se, razmisliti. Inače nisam čovjek od misa, idem samo kad su krštenja, vjenčanja, ali ovo je stvarno bilo prekrasan osjećaj. Nije to ono, kao kod nas, kad se središ za misu, došao sam nakon 1000 kilometara puta, iscprljen, neobrijan.... Kad prođeš sav put osjetiš toliko zadovoljstvo što si pomaknuo toliko granica u sebi. Nije to euforija, nemaš ni snage za to, jednostavno osjetiš jedno ispunjenje."
Do konačnog cilja, kaže, ne bi došao da nije imao podršku ljudi koji su vjerovali u njega.
"Moram se zahvalit mom kazalištu 'Žar Ptica', Dini i Božidaru Marušić, Zdeslavu Čotiću, Maji Matas i Slobodanki Lazarević. Njihova podrška mi je bila presudna. I imam još jednu posebnu zahvalu, sestrama Klarisama iz Splita, znat će one zašto", poručio je za kraj za 100posto.hr.
