Jennifer svoju priču koja je objavljena na portalu aleteia.org, započinje prisjećanjem kako je početkom 2014. otišla na poslovni put te odsjela u malom hotelu jednog fakultetskog grada. „Volim misliti da sam obično svjesnija svoje okoline, ali bilo je tako snježno i vjetrovito da ne bih čula njegove korake, čak i da su bili bučni. Sve se dogodilo tako brzo. Otvorila sam vrata te u trenutku kada sam se okrenula zatvoriti ih, on je bio tu – ogroman čovjek. Moja prva reakcije nije bio strah nego zbunjenost. No, u trenutku on me je uradio u lice. Ne sjećam se da sam bila izvučena iz sobe, ali sam nađena na stubištu. Ne znam zašto – moguće da sam pokušavala ići po pomoć. Liječnički nalazi nakon silovanja pokazali su kako nema znakova HIV-a, gonoreje, klamidije, sifilisa, herpesa i desetke drugih stvari za koje uopće nisam čula. Bog je milostiv!“, ukratko je autorica opisala svoje traumatično iskustvo silovanja te objasnila kako je već sljedećega mjeseca bila raspoređena raditi na kruzeru. Shrvana dizenterijom već drugoga dana, a s obzirom da mi od antibiotika nije bivalo bolje, odveli su me u bolnicu kada smo pristali u Cartagenu, u Kolumbiji. Zabrinuti zbog crijevnih problema, poslali su me na ultrazvuk. I tada smo vidjeli 'zrno graška' – bio je to moj sin. Sretno Valentinovo!“, nastavila je svoju priču Jennifer spomenuvši kako je po povratku na brod liječnicima ispričala skraćenu verziju svega što se zbivalo te je zbog stanja u kojem se nalazila stavljena u karantenu.
"Pobrinuti se" i ubiti... ili izabrati život
„Ono što je uslijedilo nakon toga jest da sam provela sljedeći tjedan slušajući tim liječnika i sestara koji su mi objašnjavali kako bi 'lako' bilo 'pobrinuti se za to' – drugim riječima ubiti dijete. Okončati sve. I tako sam mnogo toga raspravljala kroz promukle i uplakane prekooceanske pozive kući, ali nikada s mojih usana nije sišla mogućnost 'pobrinuti se za to'. ili s usana moga muža. Kada sam mu rekla da sam trudna, odgovorio mi je smirenim i staloženim glasom: 'OK, OK… sve je uredu… sve je to uredu!' Pitala sam ga što misli pod time 'sve je uredu'. 'Mislim da mi možemo to. možemo proći kroz ovo. Bit će to uredu. I,… ja volim bebe. Imat ćemo bebu. Draga, to je dar. Ovo je nešto izvrsno iz nečega strašnoga. Možemo mi to', objasnio je. A ja sam počela osjećati titraje radost zbog novoga života u mojoj utrobi, koje je cvjetalo pod mojim srcem. Ta nova ljubav koja je rasla osvajala je tako brzo bilo kakav strah ili tjeskobu. I moj je suprug bio upravu: mi to možemo“, opisala je svoje osjećaje Jennifer koja je posljednjega jutra na brodu rekla liječničkom timu koji se o njoj skrbio da će u listopadu 2014. Imati lijepu bebu. Njihove reakcije, a poglavito liječnice koja je više nego ostali zagovarala pobačaj, bile su suze u očima. „Prvi puta u životu pomislila sam kako Bog može iskoristiti ovo, ovu noćnu moru koju sam pretrpjela. Koristeći mi“, posvjedočila je.
Bog i nasilje može okrenuti u dobro
Sada ona živi u Sjevernoj Carolini (SAD). Liječnik koji je porodio njezino posljednje dvoje djece natjecao se u Republikanskoj partiji za američki Senat. Na osnovu Jenniferine životne priče uvijek je objašnjavao ljudima da je abortus neprihvatljiv. Isti je stav imao čak i onda kada bi ga izazvali da se izjasni o slučajevima trudnoće kao posljedica silovanja.
„Tijekom trudnoće, neko vrijeme provela sam u bolnici, a neko kod kuće – više u bolnici. Imala sam preeklampsiju – povišen krvni pritisak i nekontrolirane napadaje. Bilo je zastrašujuće u 26-om tjednu kada su mi priopćili da bi me trebali te noći poroditi – zastrašujuće jer sam htjela da moj sin živi! Prošli smo taj strah. Morala sam potpuno mirovati, ali sam bila kući. Svaki tjedan koji bismo prošli bilo je odlično, znajući kako ću biti radosna kada jednom bude siguran u mom naručju. Emocionalno išlo mi je veoma dobro“, opisala je svoje iskustvo Jennifer istaknuvši kako ju je pratio uistinu dobar tim liječnika. Samo je bilo pitanje potpunoga povjerenja. Ovo nije bilo novo. Osjećala sam se potpuno izvan kontrole od napada u siječnju – znam da 'kontrola' nije ništa drugo nego iluzija, ali opet. Prije osam i pol mjeseci svijet mi se srušio i nije se popravio dok mi se sin nije rodio. Nije to loše. To me drži na koljenima, čuva me od arogancije, sa s pouzdanjem: 'Uredu je, Bože. Prihvatila sam ovo.' To je stav koji sam tako brzo usvojila. Naš je mali dječak možda začet u nasilju, ali je Božji dar – izvanredni dar koji je ispunio prazninu u našoj obitelji za koju uopće nismo shvatili da postoji. Učinio nas je potpunima“, ispričala je svoju priču Jennifer Christie istaknuvši na kraju kako je pritisak liječničke zajednice da uradi pobačaj bio iznimno velik: stalno su joj ponavljali kako bi „jednostavno“ i „brzo“ bilo sve okončati te ponovno „nastaviti sa svojim životom kakav je prije bio“. Danas je ova hrabra žena majka 5-godišnjega dječaka čije je začeće bilo posljedica silovanja. Također, ona je i blogerica za www.savethe1.com, a povezana je s ostalim ženama koje su postale majke kao žrtve silovanja.
Izvor: Nedjelja.ba