Zašto?
Zar župnik ne bi trebao biti prvi koji će saznatl kada de se npr. Marko i Marija zaručiti i vjenčati?
Vlasnik svadbenog salona saznaje prvi, zatim glazba, te šefica modnoga salona (kakvu haljinu, dakako, bijelu, jer je bljela haljina dokaz nevino-sti! — s pet metara dugačkim repom ili nečto kraćim?), onda saznaju roditelji, a župnik to sazna na zarukama koje su redovito dvadesetak dana prije vjenčanja. Tada mladenci donesu potvrdu da su obavili zaručnicki tečaj i slobodni list (ako je jedno od zaručnika iz druge župe!) i za „pola" sata obave zaruke.
Rijetki su, ali ih ima, koji se zanimaju za misna čitanja i uopće za sami obred. Bilo bi daleko viče sretnijih brakova (ili do njih uopće ne bi dočlo!) kad bi se godinu dana ranije obavio jedan iskreni razgovor sa župnikom, odnosno, svećenikom i obavila jedna temeljita i iskrena ispovijed. A, kako takvo nešto ne postoji, toliki se brakovi jednostavno uruše poslije godinu, dvije ili čak poslije nekoliko mjeseci.
Svrha oglašavanja ženidbe ni je samo najava ženidbe kao takve, nego poziv vjerničkoj zajednici da upozori na možebitne zapreke za valjanost braka i da to jave župniku ili biskupu u što kraćem roku. Recimo, ako bi zaručnici bili u srodtsvu, bila bi zapreka za valjanost braka. Tazbina u prvoj liniji čini ženidbu nevaljanom u svakom stupnju. (Na primjer, oćuh ne može oženiti svoju pokćerku, ali muškarac može oženiti sestru svoje pokojne žene). Ili, ako bi netko od vjernika znao da jedno od zaručnika koji najavljuju vjenčanje ima trenutno ljubavnicu, odnosno ljubavnika, dužan je to odmah prijaviti biskupu ili župniku. Isto tako zapreka je za valjanost braka ubojstvo bračnoga druga, kao i zatajivanje fizičke ili psihičke bolesti...