Bacila se s desetog kata i, dakako, ostala na mjestu mrtva, sva iznakažena. Osobito je strašno izgledalo lice. - "Tako mlada – čuli su se glasovi – “a bila je veoma lijepa", reče neka žena s istoga kata iz nebodera u kojem je djevojka stanovala sa svojim roditeljima. Branka je upravo pošla Sanji, s kojom je od nekog vremena počela prijateljevati, a koja je stanovala u istom neboderu na drugom katu. Prolazeći kraj skupljenog mnoštva, Branka se također zaustavila. Pogled na iznakaženo lice mrtve djevojke napunio ju je stravom i užasom. Sva dršćući, ustrčala je na drugi kat nebodera, nervozno pozvonila, i kad joj je Sanja otvorila, uletjela je bez daha unutra, pa isprekidanim riječima priopćila Sanji strašni događaj:
- "Eno je, leži dolje na ulici. Čekaju policiju."
Sanja potrči k prozoru, otvori ga i – zaprepasti se: pa to je Tanja, jedna iz njezine skupine užih prijatelja. Stigla je policija, a također i bolnička kola koja su odvezla tijelo mrtve djevojke. Obdukcija je pokazala kako je zatrovana drogom, a njezini su roditelji našli na njenom radnom stolu u stanu cedulju s oproštajnim riječima. Ona ide u smrt jer ovakav život bez pravoga smisla – pun čežnje za drogom, koju je mogla rijetko dobiti, a sad uopće više ne – ona ne može podnijeti.
Branka i Sanja su se šuteći promatrale. Onda Branka opazi na stolu papir, pogleda ga, a Sanja će joj: "Uzmi i čitaj!"
Branka preleti tekst napisan drhtavom rukom i zgrozi se: "Pa to je tvoj oproštaj od roditelja i od života!"
- "Jest! – odgovori Sanja – i ja sam odlučila ubiti se. Ti si sigurno opazila kroz ovih nekoliko mjeseci otkad prijateljujemo da sam nutarnje vrlo rastrgana. Ali, i nezadovoljna sam, nesretna. Ja to više ne mogu podnositi. Sa mnom je isto kao i s onom dolje, s Tanjom. Nas dvije pripadamo istoj maloj skupini užih prijatelja drogeraša.” Tko je ta Branka, tko je ta Sanja?
Branka, drugo od troje djece, imala je vrlo trijeznu majku, dobru vjernicu, punu ljubavi prema svojoj djeci. Osim toga, čitala je knjige o odgoju djece, uz ostale i knjigu isusovca Jurja Gusića "Roditelji veliki graditelji". Slušala je predavanja kad bi se održavala za majke. Tako je već kod prvog djeteta znala kako treba postupati s djecom kako bi jednom u životu bila zaštićena od raznih poroka današnjih mladih, posebice od alkohola i droga. Na jednom takvom predavanju, govorila je predavačica psiholog:
- "Najnoviji rezultati istraživanja o pojavi alkoholizma i droge pokazuju kako je najbolja zaštita protiv tih poroka u ovome: neka mlade majke ostanu kod svoje novorođenčadi i kroz jednu godinu doje ih svojim mlijekom, i to uvijek kad se dijete javi. Sita su djeca manje pohlepna, manje nezadovoljna i tako su mnogo manje u opasnosti kasnije postati alkoholičari i drogeraši."
Mlada je majka slijedila te naputke postupanja sa svojom djecom, pa tako i s Brankom. A kad su djeca već malo ponarasla i počela razumijevati stvari i život oko sebe, ona i njezin muž su privikavali djecu neka znaju sami sebi reći ne, ako je to za njihovo dobro, makar to i ne odgovaralo njihovim željicama. Tako su djeca naučila svladavati se. A u svemu su nastojali navesti djecu na ono što im je dobro nagovaranjem, savjetovanjem, uvjeravanjem, a ne jednostavno zapovijedanjem. Nisu bili ni strogi u kažnjavanju ako bi dijete napravilo nešto što nije bilo u redu: nešto razbilo, zakasnilo, u školi dobilo lošiju ocjenu. Tako se djeca nisu bojala ni oca ni majke, pa pred njima nisu ništa skrivala, nego su im bila u svemu potpuno otvorena. Zajednički su stalno rješavali i ozbiljnije probleme, uvijek otvoreno, pa je Branka jednom na vjeronauku rekla pred svima: "Ja imam sjajnu majku. Mi sve rješavamo zajednički!"
U takvom obiteljskom ozračju, u takvom međusobnom odnosu djece i roditelja, djeca su se razvijala normalno, nutarnje smireno, bila su zadovoljna. Dakako, išla su redovito na vjeronauk, pa i u srednjoj školi. I nije im bilo ni na kraj pameti utjecti se alkoholu ili drogi. Tako je Branka bila vedra i zadovoljna. A kad je upoznala Sanju, odmah je vidjela kako s njom nešto nije u redu. Što je to bilo?
Sanjina je majka bila posve drukčija od Brankine majke, a otac se jedva brinuo za svoju jedinicu. Majka je od svoga djetinjstva uvijek bila sebična, mislila je uvijek samo na sebe, na svoju udobnost. Kad se udala i rodila Sanju, kolikogod je voljela svoje dijete, nije se potpuno predala njemu. Bočica je zamijenila majčino mlijeko. Kad bi se mala, njezina inače slatka djevojčica – kako ju je zvala – javila plačem, a to bilo u vrijeme nezgodno za majku, ova bi se uznervirala i, dakako, prema tome i postupila. Kad je Sanja porasla, majka joj je pružala sve moguće, ispunjavala svaku željicu, zatrpavala ju igračkama i slatkišima. Mislila je: "Moje se dijete neće jednom u životu tužiti kako mu nisam pružila sve ono što je od mene tražilo".
Lijep život male Sanje, zar ne? A vjeronauk? Nakon krizme, majka ju je ispisala s vjeronauka. Jer - "odveć je zauzeta školom i drugim zaduženjima". Što na sve to Sanja? Njoj, kad je već bila veća, sve što joj je majka pružala nije bilo dosta. Toga se zasitila. Htjela je uvijek nešto više, privlačnije, ugodnije. Pa je prešla na stvari koje joj majka sigurno ne bi dopustila kad bi za njih znala. Zato je postala neiskrena, majku zaobilazila, varala. Čak i njezina "mala skupina užih prijatelja", među koje je spadala i Tanja, bila Sanjinim roditeljima nepoznata. Međutim Tanjini su roditelji nešto naslutili i, jednoga dana, Tanja je već imala sedamnaest godina, otac je neopazice pratio kćer na njezinu izlasku. Spopao ga je užas kad je ustanovio – o čemu je pisao i mjesni tisak – kako se njegova kći sastaje s malom skupinom u jednoj grobnici na groblju i ondje se drogiraju. Policija – koju je pozvao kad je vidio kako se na znak koji je dala njegova Tanja, kad je došla do grobnice, podigla ploča i ona ušla u grobnicu – zatekla je cijelo malo društvo u veselom i raskalašenom raspoloženju. Dakako, odsada je otac pazio na Tanju i zabranio joj druženje s tom skupinom, a ona to nije mogla podnijeti, oprostila se od roditelja i od samoga života, pa se bacila s desetoga kata. Sanja je pred svojim roditeljima sakrila cijelu istinu, ali kako ni ona više nije mogla u to društvo, pa ni do droge, bila je napisala oproštajno pismo kako bi se riješila muka u kojima se našla uslijed takvog života.
Kad je Branka doznala svu tu strašnu istinu, nastupila je kao prava prijateljica. Cedulju je poderala na komadiće, a onda pogledala Sanju u oči i odlučno joj rekla: "Sanja, ti to nećeš učiniti! Život je odveć ozbiljna stvar, ima veliki smisao, odviše je vrijedan a da ga se samo tako riješiš. A može ti biti i lijep, samo ako hoćeš. Pomoći ću ti i vidjet ćeš: bit ćeš vesela i sretna kao što sam i ja."
Sanja je šutjela. Onda je odjednom zagrlila Branku i gorko zaplakala. Kad se smirila, pogledala je Branku i tiho izgovorila riječi važne za čitav život: "Dobro. Neću to učiniti. Ali što da radim, ne mogu živjeti ovako!"
- "Sanja – odgovori joj Branka – “dođi u našu skupinu. Ja ću te dovesti i predstaviti. Vidjet ćeš kako je to veselo društvo. Ima mladića i djevojaka. Imamo gitaru, pjevamo i u društvu kad smo zajedno i u crkvi. Znaš, to ti je vjeronaučna skupina. Vjeronauk za srednjoškolce. Vjeroučitelj nam je mlad, inteligentan svećenik. Krasno pjeva, svira klavir, harmoniku i gitaru. Drži nam jednom tjedno vjersko predavanje, vjeronauk. Ti će ti mladići i djevojke puno pomoći.
Čitala sam u jednom časopisu o nekom mladiću koji je bio u sličnom stanju kao i ti. On piše: "Na objedu u studen-tskom centru upoznao sam jednog mladića. Bio je osvje-dočeni praktični katolik. Preko njega sam kasnije upoznao još nekoliko mladića kršćana i djevojaka kršćanki. Svi su se prema meni ponašali prijateljski, tako da više nisam mogao bez njihova društva. Počeo sam čitati vjerski tisak i Sveto pismo. Polako sam počeo shvaćati ulogu Isusa Krista u životu. Osvajali su me njegovi postupci, njegova mudrost i njegova pojava. Odlučio sam upoznati Isusa što bolje i otvoriti svoj život. On mi je postao uzor. Život nije moguć bez ljubavi, praštanja i žrtvovanja za drugoga. Što će ga učiniti sretnim ako sve ovo isključimo? A sve to našao sam u najvećoj mjeri u Isusu Kristu. Moj put do te spoznaje vodio je kroz razne sumnje i mnoga pita¬nja, ali sam danas sretan jer je Isus moj PUT, moja ISTINA, moj ŽIVOT. Moja je sreća puna."
Vidiš, Sanja, tako i ti možeš biti sretna kao ovaj mladić i tvoja sreća će biti potpuna. Dođi k nama!
Odluka je pala, Sanja je poslušala prijateljicu Branku i pošla novim putem, puna nade u vrijedan i lijep život.
(Petar Rabinski)
