Sa samo 5 dana pretrpio je moždani udar, što je rezultiralo i infarktom. Ima i Wolff-Parkinson-White sindrom koji uzrokuje epizode ubrzanog rada srca.
Najteže iskustvo s kojim se roditelj može suočiti je bolest djeteta i strah za njegov život. U tim trenucima teško je normalno živjeti. Svaki roditelj nađe mehanizam s kojim ostaje jak. Za svoje dijete. Ili djecu.
Ova hrabra majka napisala je iskreno pismo svojoj tromjesečnoj kćeri koje vam prenosimo s portala The Mighty.
5 sati ujutro je i sve je tiho. Ležim u mraku sa svojom 2-mjesečnom kćeri, pripojenom na moje grudi, dok njen 2-godišnji brat hrče. Vrijeme je da ga probudim. On spava puno bolje u hotelima od mene.
Gledam svoju kći. Stara je samo dva mjeseca, a morat ću je ostaviti cijeli dana kako bi pružila svu svoju potporu njenom bratu. Mora ići na magnetnu rezonancu zbog moždanog udara koji je pretrpio sa samo 5 dana starosti. Ovo je samo početak putovanja za nju i zato joj pišem ovo pismo.
Draga moja djevojčice,
boli me što te moram sad ostaviti. Znam da ne razumiješ, ali to će biti svakodnevica za tebe. I jako mi je žao, ljubavi.Žao mi je što moram usredotočiti svoju pažnju na tvog brata, kad me i ti trebaš. Žao mi je što će tvoj život često biti u sjeni njegove borbe. Žao mi je što će svaka tvoja prekretnica biti gorko-slatka jer ću se prisjećati tuge i iščekivanja da je tvoj brat dosegne. Čak mi je i žao što tvoja slika na Facebooku nikad neće dobiti toliko like-ova kao njegova jer ti nisi "čudesna beba".
Ali nije mi žao što ćeš biti jaka, ljubavi. Nije mi žao što ću te držati sa sretnim zadovoljstvo umjesto sa sa suzama tuge ili olakšanja, kako sam često držala tvog brata. Nije mi žao jer sam već zadivljena s tobom, koliko si već jaka i koliko jaka ćeš postati.
Znam da će biti trenutaka kad ćeš to mrziti i sve će izgledati nepravedno, ali zbog toga ćeš biti nevjerojatna i puna suosjećanja. Obećajem ti. Obećajem da ću uvijek biti tu za tebe, uživati u tvojim uspjesima i bezuvjetno te voljeti. Uvijek ću te voljeti,
tvoja mama!
