Majka je bila osvjedočena, vjernica. Imali su šesnaestogodišnju kćer jedinicu. Djevojka se kolebala između majčine vjere i očeve nevjere. Majka je redovito odlazila u crkvu, a otac se svemu tome izrugivao. Kći je voljela i oca i majku. Jedne večeri, kad su kod njezina kreveta zajedno stajali otac i majka, vidjela je na njima da se boje najgorega. I dok je otac stajao s jedne strane kreveta, a majka s druge, ona je jednom rukom prihvatila ruku oca, a drugom ruku majke, te je zdvojnim glasom zapitala: "Kad bih sada umirala, kako umrijeti: u očevoj nevjeri ili u majčinoj vjeri?"
Otac je zaplakao, sagnuo se umirućoj kćerki i rekao joj: "Dijete moje, umri u majčinoj vjeri, jer moja nevjera ne vrijedi ništa! "Djevojka je poslušala oca i molila je od Boga dar da vjeruje kao i mama.
Vjera je nezasluženi Božji dar koji nam pomaže shvatiti kako od Boga dolazimo, kako njemu pripadamo i kako ćemo k njemu doći. Vjera je čin potpunog i svjesnog predanja ljubljenoj osobi Isusa Krista. Vjerovati znači prihvatiti umrloga i uskrsloga Isusa Krista kao svoj jedini Put, Istinu i Život.
To znači u Isusu imati: mir i radost, sreću i spas.
Vjerovati znači biti čvrsto uvjeren da Bog postoji , da s nama ima određeni plan i imati potpuno povjerenje u njega.
Tko istinski i čvrsto vjeruje Bogu, uvijek mu je otvoren i ponizan je pred njim. On ga drži najvećom vrijednotom. On ga uvijek i rado sluša, u njega stavlja Sve svoje pouzdanje i od njega se svemu nada. Bog nam se objavljuje u osobi Isusa Krista. A Isus kaze: "Tko vjeruje, ima život vječni!" (Iv 6,47). "Da, to je volja Oca moga, da tko vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni!" (Iv 6,35). Dr. Tomislav Ivančić piše da se u teologiji govori o tri stupnja u vjeri: vjerovati Boga, vjerovati Bogu i vjerovati u Boga."Vjerovati Boga" znači vjerovati da on postoji. To još nije opredjeljenje za vjeru (ili ne mora biti). Ako jest, onda je to tek početno opredjeljenje. Netko, naime, tko vjeruje da postoji Bog,ne mora i živjeti po toj istini.
"Vjerovati Bogu" znači vjerovati da je istina sve ono sto je on rekao, objavio, obećao. To je intelektualna, razumska vjera. No, čovjek se može u razumu slagati s istinama koje je donio Isus, a da ipak ne živi po tim istinama. Potrebno je još i srcem povjerovati.
"Vjerovati u Boga" znači svoju egzistenciju staviti u Božje ruke, znači skočiti u ono što je Isus donio. Osloniti se na Isusove riječi i hoditi za njim. Svoj život izručiti Isusu Kristu. To je s jedne strane hodanje u povjerenju da će Isus dati sve sto je obećao. To je dakle povjerljiva vjera i pouzdana vjera. Povjerenje se odnosi na osobu, pouzdanje na obećanje te osobe. Tu su blizu nada i ljubav. Tko se pouzdaje, on se i nada. Tko ima povjerenja, on već ljubi. Vjera, nada i ljubav idu zajedno. Ali, što se više sazrijeva u vjeri, to više jača ljubav kao težnja za sjedinjenjem i kao konačno sjedinjenje s Bogom u vječnosti. (Usp. Tomislav Ivančić: "Susret sa zivim Bogom", str. 109.). Vjera je zaista najdragocjenije blago na ovom svijetu. Ona je neprocjenjivi dar Božji i zato je treba izmoliti. Zato je treba čuvati kao očinji vid i kao dušu svoje duše.
