Samoća reče Ljubavi: – Kladim se, da ću ih rastaviti.
Ljubav uzvrati: – Pričekaj samo malo! Daj mi šansu da provjerim samo jednu stvar kod njih, a poslije toga možeš otići kod njih koliko god puta želiš.
Samoća se složi. Ljubav se približi zaljubljenima, dodirnu ih, pogleda ih u oči i opazi u njima sjaj.
Vrati se natrag i reče Samoći: – Sad je tvoj red! Idi!
– Ne, – odgovori Samoća – Sad ništa ne mogu učinit, jer su njihova srca ispunjena ljubavlju. Doći ću malo kasnije.
Prođe neko vrijeme i Samoća navrati pokraj kuće onog zaljubljenog para i vidje mladog oca i mladu majku sa novorođenom bebom. Samoća se ponadala, da ih s vremenom napustila ljubav i nestrpljivo iščekujući, prekoračila je preko njihovog praga. No pogledavši im u oči vidje Zahvalnost.
Okrenula se natrag s riječima : – Doći ću kasnije…
Proteklo je još dosta vremena i Samoća se ponovo pojavila pred njihovim vratima i začula dječju viku. Otac se tek vratio s posla umoran, a majka je uspavljivala djecu. Samoća se opet ponada, da će ih moći rastaviti, jer: ”Prošlo je toliko vremena i Ljubav i Zahvalnost su do sad već trebali napustiti njihova srca.” No pogledavši im u oči, ona u njima spazi Poštovanje i Razumijevanje.
– Doći ću kasnije, reče i ovog puta i okrene se i ode.
Vrijeme je prolazilo. Samoća se, po običaju, još jednom pojavi pred domom zaljubljenih. Primjetila je da su im djeca odrasla. Otac, već sijed, objašnjavao je nešto sinovima, a majka je pripremala večeru u kuhinji. Zagledavši im se u oči, Samoća se još jednom razočara, ovaj put vidjevši u njima Povjerenje.
Nakon puno godina Samoća još jednom svrati u isti dom. Zapazila je sada da unuci odlaze od kuće, a da kraj kamina ostaje sjediti rastužena i onemoćala starica. Samoća je pogleda i slavodobitno reče:
– Konačno je došao i moj trenutak!
Htjede je pogledati u oči da se uvjeri da je došao njen trenutak, no starica ustade i izađe iz kuće. Samoća krenu za njom. Žena ode do groblja i sjede pored jednog groba, groba svoga supruga.
– Izgleda, da sam ipak zakasnila – reče Samoća. – Vrijeme je dovršilo ono što je bio moj zadatak.
Tek tada se Samoća zagleda u uplakane staricine oči, i u njima vidje po prvi put USPOMENU: Uspomenu na Ljubav, Zahvalnost, Poštovanje, Razumijevanje i Povjerenje. I Samoća ode od starice i nikad više nije svraćala u njezin dom.
