Jednom muškarcu, doktori su dopuštali da jedan sat dnevno provede u sjedećem položaju, kako bi se olakšalo oticanje tekućine koja se nakupljala u njegovim plućima. Drugi muškarac, zbog svoje bolesti, morao je po cijeli dan ležati u krevetu. Njih dvojica vremenom su se jako zbližili. Provodili su sate pričajući o svojim životima, svojim ženama i obiteljima, doživljajima iz mladosti, onome što su radili i kamo su išli na odmore.
Svakog poslijepodneva, za vrijeme onog sata kada je muškarcu s bolesnim plućima bilo dopušteno da sjedi, on bi svom novostečenom prijatelju opisivao šta može vidjeti kroz prozor pored njegovog kreveta. Jedini u njihovoj sobi.
Muškarac koji je ležao prikovan za postelju počeo je živjeti za taj jedan sat kada mu je drugar prepričavao sve ljepote koje se mogu vidjeti u vanjskom svijetu
Pričao mu je drug o divnom jezeru na koje gleda bolnički prozor. Oko njega su šetali mladi zaljubljeni parovi koji su se držali za ruke. Na obale jezera dolazili su roditelji sa svojom djecom. Mališani su uživali igrajući se sa modelima brodića igračaka… Svuda oko jezera bilo je mnogo šarenog cvijeća, a u daljini su se vidjeli obrisi grada pod plavim nebom.
Budući da je muškarac pored prozora sve opisivao u najsitnije detalje, ovaj drugi bi mogao zatvoriti svoje oči i zamišljati prekrasne scene koje se odvijaju napolju. Jednoga toplog poslijepodneva muškarac je opisivao prelijepu paradu koja je prošla pored jezera – sa muzikom, plesačima i sviračima i razdraganim ljudima koji su u njoj sudjelovali. Bila je prava šteta što je prozor bio zatvoren pa se nije mogla čuti glazba, ali budući da je muškarac pored prozora to sve tako lijepo i detaljno opisivao, ovom drugom se činilo kao da je mogao i vidjeti i čuti sve što se vani događa.Prošli su tako dani i mjeseci.
Jednoga jutra, sestra koja ih je njegovala ušla je u sobu i zatekla beživotno tijelo muškarca pored prozora. Umro je mirno, u snu. Tijelo je odnešeno kako bi ga pripremili za ukop.
Prošlo je nekoliko dana i drugi muškarac je zamolio sestru da ga premjesti na krevet pored prozora. Ova je to učinila. Čim je izašla iz sobe, on je učinio krajnji napor, sporo i teško, mučeći se, uspravio se na leđa kako mi mogao pogledati kroz prozor i prvi put sam pogledati šta se događa u vanjskom svijetu.
Pogledao je kroz prozor. Nije bilo ni jezera, ni mladih parova, ni cvijeća, ni neba, ni djece… samo bijeli zid drugog dijela bolničke zgrade.
Kada je idući put došla sestra pitao ju je. Ona mu je rekla da je njegov preminuli kolega bio slijep, nije mogao vidjeti čak ni taj bijeli zid. “Vjerovatno vas je želio ohrabriti pa vam je pričao sve te priče” – rekla je sestra.
Nevjerovatna je sreća u tome da druge učinimo sretnim, bez obzira u kakvoj se situaciji nalazili. Kada je dijelimo, tuga se prepolovi, sreća, kada je dijelimo – udvostruči se!
Ako se želite osjećati bogatim, samo izbrojite sve stvari koje imate, a koje se ne mogu kupiti novcem.
