Mnogi su ustuknuli pred tolikim sjajem, a neki iz prvih redova progovorili su uzbuđenim glasom, ne toliko iz strahopoštovanja koliko da privuku pozornost.
Zar može Bog suditi nama ljudima? Što on zna o našim patnjama?», vikala je neka mlada žena. Zasukala je rukav da pokaže istetovirani broj nacističkoga koncentracijskog logora. «Mi smo podnosili teror, batinanje, mučenje i umiranje…!»
Iz druge grupe ustao je crnac i pokazao vrat. «A što znači ovo?», upitao je pokazujući tragove koje je ostavio konopac. «Linčovali su me, a jedina mi je krivnja bila što sam crnac.»
Nekoliko redova dalje stajala je studentica u drugom stanju s ispijenim očima i vikala: «Zašto ja moram ovo trpjeti? Nisam kriva, silovana sam.»
Na drugoj strani stajale su stotine takvih grupa. Svatko je imao neki prigovor i pritužbu na Boga, jer je dopustio da se na ovaj ili onaj način trpi u ovome svijetu.
Govorili su kako je lako Bogu koji živi na svome slatkom i ugodnom nebu punom svjetla i topline i kako do njega ne dopiru ni plač, ni jauci, te on provodi bezbrižan život ne osjetljiv za ljudske sudbine.
Svaka grupa izabrala je svoga predstavnika, poslala ga Bogu da mu izloži njihova trpljenja. Bili su tu: Židov, crnac, žrtva Hirošime, čovjek kojega je izobličio artritis, dječak obolio od cerebralne bolesti. Oni su se sastali usred ravnice da se međusobno posavjetuju. Na kraju su smislili svoj prijedlog za koji su mislili da je jako dobar. Prije nego im počne suditi, Bog bi trebao trpjeti sve ono što su oni propatili. Bog bi trebao biti osuđen živjeti na zemlji. Rekoše ovako:
«Neka se rodi kao Židov, neka njegovo rođenje kod ljudi izazove sumnje i prijepore. Neka mu se dodijeli tako težak i zahtjevan posao da i njegovi ukućani pomisle kako mora da je skrenuo s uma. Neka ga izda netko od njegovih najbližih prijatelja. Neka bude izveden pred sud s lažnim svjedocima i neka ga osudi sudac konformist i kukavica. Neka bude krvnički zlostavljan i neka osjeti što znači biti od svih izigran i napušten. Na kraju neka ga ubiju kao posljednjeg kriminalca i to tako da ne bude ni malo sumnje u njegovu smrt. Neka sve to vide ljudi koji će moći o tome svjedočiti.»
Dok je svaki predstavnik iznosio svoje zahtjeve, prisutnim se mnoštvom razlijegao žamor odobravanja.
Kad je bio iznesen i posljednji zahtjev, među mnoštvom je nastao tajac. Nitko se nije usudio progovoriti ni jednu jedinu riječ, jer su u tom trenutku svi postali svjesni da je Bog ispunio sve izrečene zahtjeve.
I riječ tijelom postade i nastani se među nama. (Iv 1, 14)
