Toj svetici u čast podignute su katedrale, crkve i kapele, kao zaštitnicu časte je biskupije i župe. Ona je u svoj Latinskoj Americi najpopularnija svetica.
Ruža se rodila u Limi, glavnom gradu Perua, 20. Travnja 1568., kao kći Gašpara Floresa i Marije de Oliva, španjolskoga podrijetla. Bila je njihovo deseto dijete, ali neobični znakovi njezine buduće svetosti pokazali su se već tijekom samog njezina rođenja. Majka nije trpjela nikakvih bolova pri porodu, što nikako nije bio slučaj s prethodnom djecom!
Na krštenju je po baki dobila ime Izabela. No mlada kućna pomoćnica, Indijanka imenom Marijana, promatrajući malenu u kolijevci, tvrdila je da joj se lice na trenutak pretvorilo u ružu, a nešto kasnije kad je maloj bilo tri mjeseca njezine starije sestrice ugledale su kako prekrasna ruža lebdi iznad kolijevke. Majka Oliva je shvatila da je to znak s neba, pa je to lijepo ime prihvatila cijela obitelj (osim bake Izabele koja se dugo tome opirala). Međutim, kad je biskup Lime sv. Turibije krizmao djevojčicu, učinio je to na ime Ruža. Tim imenom ona je ušla u povijest svoje domovine i cijele Crkve.
Njezin je otac bio vojno lice i vršio je dužnosti koje je dobivao od španjolskog potkralja u Novom Svijetu. Novaca je ipak manjkalo, pa je majka Oliva upotpunjavala kućnu blagajnu ručnim radom kojim su se bavile sve njezine kćeri još kao djevojčice, a u svojoj kući otvorila je i školu za djecu.
Mala je Ruža odmalena jako napredovala i sve ju je zanimalo. Ipak, najviše su je fascinirale dvije slike koje su visjele u spavaćoj sobi njezinih roditelja. Na jednoj je bio naslikan Mali Isus, a na drugoj Isus s trnovom krunom. Kad bi stariji ušli u tu spavaću sobu, često su znali zateći sasvim malu Ružu kako kleči u žarkoj molitvi zagledana u Isusa.
Kad je tako malena zgnječila prstić na ruci, liječnik onog vremena iščupao joj je nokat bez ikakve anestezije. Kako nije ispustila ni jauka, liječnik ju je pohvalio za izvanrednu hrabrost, a ona je samo uzvratila gledajući Isusa s trnovom krunom: „Ova je kruna Isusu zadavala puno više boli!“
Svi su bili fascinirani djevojčicom. Mama, koja je bila stalno okružena bilo svojom, bilo tuđom djecom, lako je zaključila da je Ruža jako pametna. Odlučila ju je naučiti čitati i pisati. Ne zaboravimo da se sve događa u 16. stoljeću.
- Oliva! Ali maloj je samo tri godine! Daj saberi se! – protestirala je baka Izabela.
- Ona je moje dijete. Ako je želim naučiti, to znači da sam sigurna da to mogu i učiniti. Osim toga, ona je inteligentnija od većine djece njezina uzrasta. Majko, donijela sam odluku, i nema potrebe da gubimo vrijeme na raspravu.
- Starijoj kćeri Bernardini zatim je naložila: - Sutra kupi bilježnicu za Ružu. Ona treba imati vlastitu bilježnicu.
- Ipak, ona je prilično mlada. Nije li tako, draga? – opreznim tonom upitao ju je suprug Gašpar. No on je ionako naobrazbu njihovih kćeri prepustio Olivi.
- To je moja stvar - uzvratila je razdražljivo. - Kupi joj i jednu knjižicu - dodala je okrenuvši se Bernardini. - Bit će dovoljan životopis svete Katarine Sijenske. Tekst je jednostavan. Šteta što se tvoja knjižica o toj svetici tako pohabala...
I tako je Oliva počela poučavati Ružu. Međutim, zapanjilo ju je da nije polučila uspjeh u koji je bila tako sigurna. Ruža, inače tako inteligentna, činila se neizrecivo tupom suočena sa slovima abecede. Nakon nekoliko ponižavajućih primjedaba i pljuska, Oliva je pomislila da bi dijete ipak moglo biti spremno za sljedeću lekciju.
- Napisala sam ti po jedno slovo abecede na vrhu svake stranice bilježnice - rekla je Ruži. - Pođi u spavaću sobu i sve ih prepiši. Ovdje je prevelika buka. Ruži su se obrazi zarumenjeli od sigurnosti da će to biti u stanju i obaviti, pa je žurno otišla u spavaću sobu s olovkom i bilježnicom. Zadovoljna se vratila nakon pola sata.
- Pogledaj, mama, prepisala sam svako slovo! Oliva je uzela bilježnicu puna iščekivanja. No, namrštila se i u ljutini tako gurnula Ružu da je gotovo pala na pod.
- Ne, sve si krivo prepisala! - vikala je.
- Oprosti mi, mama. Molim te, ponovno mi pokaži kako se pišu slova. Pokušat ću još jednom puno bolje.
- Oliva je ponovila prvu lekciju. Zatim je naglo zaklopila knjigu. Mašući kažiprstom prema maloj, strogim je i odlučnim glasom naložila: - Ružo, sada idi u svoju sobu i pokušaj ponovno. Ovaj puta da si bila pažljiva!
Nakon nekog vremena mala se učenica vratila. Sjela je pokraj majke i puna nade iščekivala majčinu reakciju. Nije trebala dugo čekati. S uzvikom gnušanja Oliva je zavitlala bilježnicu preko cijele sobe i ona je pala tik do nogu bake Izabele.
- Beznadna glupačo! Makni mi se s očiju! Danas više ne mogu gubiti vrijeme na tebe!
Baka Izabela podigla je bilježnicu i ustala sa stolice. - Dođi svojoj baki. Vrijeme je za pouku iz vjeronauka - rekla je mekim glasom. Danas ću ti pričati o Djetešcu Isusu.
Ružino je lice zasjalo. Brže bolje skliznula je s mjesta gdje je sjedila pokraj svoje majke i krenula preko sobe.
- Ružo, isti tren da si stala! - odlučno joj zapovjedila. - Ja ću ti reći kad smiješ otići.
- Ali, majko, upravo si joj rekla da ti se gubi s očiju - primijetila je Bernardina podižući glavu s ručnog rada.
- Ruža, sva zbunjena, prvo pogleda baku, a onda majku.
- Što da napravim, draga mama?
- Pođi u svoju spavaću sobu. Za nekoliko minuta stižem i ja, pa ću te staviti spavati.“
Kako je djevojčica poslušala, majka joj je dodala olovku i bilježnicu i rekla: - Ponesi to sa sobom. Ako ih ostaviš ovdje, zagubit će se.
Nekih petnaestak minuta kasnije Ruža je dotrčala u dnevnu sobu.
- Pogledaj, mama! Vidi što sam ispisala!
Oliva je onako s izrazom dosade bacila pogled na otvorenu stranicu bilježnice, a onda na trenutak ostala bez daha.
- Zašto je ovo sada tako savršeno! - uskliknula je. - Otkud takva promjena!
Potpuno zaprepaštena pružila je bilježnicu svom suprugu. Gašpar je stao listati stranice, a onda i baka Izabela. I dok su se oni uglas divili savršenosti njezina rada, Ruža ih je još više zaprepastila idućim svojim činom. Uzela je svoju knjižicu o Katarini
Sijenskoj i pročitala nekoliko odjeljaka s lakoćom i brzinom, premda samo nekoliko minuta ranije nije bila kadra pročitati ni jednu jedincatu rečenicu.
- Ružo, kako si to tako brzo naučila? - upitala ju je Oliva kad je njezina trogodišnja djevojčica pokazala što zna.
Ružine oči su zasjale, a osmjeh bio pun miline.
- Mama, zamolila sam Malog Isusa da mi to pomogne naučiti da tebe spasim od muka mog poučavanja. I on je to učinio!
Pa ipak, što je Ruža podrazumijevala kad je rekla da ju je Mali Isus naučio pisati i čitati?
Jednostavno, kao odgovor na njezinu molitvu punu pouzdanja upućenu Djetetu Isusu, on je u njezinu pamet ulio trenutačno shvaćanje onog što ju je majka Oliva nastojala poučiti. Kasnije će Ruža primiti bezbroj takvih milosti promatrajući puna ljubavi svete sličice. Zato ih je uvijek koristila neovisno od dubina i visina molitava u koje je znala zapadati.
Ova istinita priča samo je jedan od detalja iz mističnog života ove trećoredice dominikanke, koju je crkvenim dužnosnicima odgovornim za proglašavanje Ruže svetom, pod prisegom ispripovjedila njezina majka.
izvor:stellamaris-naklada/photo:radiolibertad
