Da ste je mogli vidjeti to bi bila najmanja ptica koju ste ikad vidjeli. Svi su joj govorili kako nije vrijedna, jer vele nema lijepo perje poput slatkih papigica tigrica, nema ni veličanstveni rep poput paunova, ni brzinu poput orla, niti uzvišeni značaj poput goluba i zbilja ništa od toga nije imala mala ptičica, ali osjećala je da ima neki poziv, bila je uvjerena da dobri Kralj koji je svakodnevno hrani nešto pripremio za nju, nešto na što nitko drugi nije bio pozvan. I jednog dana došli su lovci, postavili su mrežu među stablima, mreža je bila sitna oka i svi su bili u opasnosti, jedina ptica koja je moga proletjeti kroz oko mreže bila je upravo naša najmanja ptičica. Požurila je svom snagom dozvati u pomoć Kralja. Mnogi su u opasnosti vikala je pred Kraljem i molila ga da dođe u pomoć. Kralj je došao i spasio ptice. Pred svima je pohvalio malenu ptičicu. Svi su shvatili kako svako biće ima svoje mjesto u ovom Kraljevstvu i bili su zahvalni malenoj ptičici velikog srca.
Tako i ljudi, mogu biti bez darova, ne baš osobita izgleda, siromašni, bolesni, napušteni, odbačeni, ili oni koji sami biraju posljednje mjesto, jednom riječju mogu biti manji od onih okolo sebe, ali Bog nikada nije tako gledao, On ne vidi u tome nedostatak, maleni su iznimno povlašteni u Njegovu Kraljevstvu, imaju svoje posebno, uzvišeno mjesto, a tko ne bi bio milosrdan prema malenima, a kako možemo misliti da onaj od koga potječe svako dobro ne bi iznad svih ljubio baš takve. Jedan svetac i jedna svetica to su posebno ozbiljno shvatili, pa nam je on u nasljeđe ostavio Manju braću, a ona Mali put.
O, slijedimo ih, slijedimo te malene ptičice što lete visoko, visoko, i ne zaboravimo malene, nikad ne zaboravimo malene!
fra Nikola Dominis
