Takva osoba nakon smrti uživa u tijesnoj životnoj povezanosti s Bogom te sudjeluje u njegovoj ljubavi i skrbi za sve ljude. U toj bliskosti s Bogom mogu se i posebno zauzimati za dobro pojedinih osoba, zajednica, cijele Crkve, kao i njihovih pothvata.
Svaki takav pokojnik objektivno je svet i uživa vječno blaženstvo. Sve njih, od kojih velika većina nije službeno uvrštena u popis blaženika i svetaca i od kojih su mnogi na ovome svijetu sasvim zaboravljeni, Crkva zajedno slavi na svetkovinu Svih svetih.
One pak među njima koji su u povijesti ostavili snažne prepoznatljive tragove te svojim likom i djelovanjem označili određena razdoblja i pothvate crkvenoga života, Crkva službeno proglašuje blaženima i svetima. Time se uvrštavaju u popis blaženika i svetaca te dobivaju svoj datum u crkvenome kalendaru. Posljedica je takva proglašenja da im se vjernici smiju u javnim bogoslužjima utjecati za zagovor, da se njihove slike i kipovi izlažu na oltarima te da im se posvećuju crkve i oltari. Također ih Crkva službeno ističe kao uzore vjernicima.
Razumije se da proglašenje blaženim ili svetim ne povećava pokojnikovu slavu i blaženstvo u vječnosti. Crkvenozakonski propisanim postupkom najviša crkvena vlast, proglašujući nekoga blaženim, dopušta njegovo slavljenje na određenom području, a proglašenjem svetim na području cijele Crkve.
Zanimljivo je da se u bogoslužnim molitvama često ne pazi na tu razliku te se i svece naziva blaženima. Mnogi se pak vjernici privatno s punim pravom utječu za zagovor nekome od svojih dragih pokojnika za koje su osobno s razlogom uvjereni da žive u vječnom blaženstvu. O blaženicima i svecima Zakonik kanonskoga prava govori u kanonima 1187. i 1403., a postupak proglašenja blaženim (beatifikacija) i svetim (kanonizacija) određen je posebnim papinskim zakonom.