Dok su šetali i razgovarali, ugledaše pored puta par starih cipela, po svemu sudeći vlasništvo siromašnog seljaka koji je u blizini radio u polju i privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: „Hajdemo se našaliti sa seljakom: sakrit ćemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i promatrati kako će reagirati kada ih bude tražio”. Profesor mu odgovori: „Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš si priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i čekati.”
Student učini kako je profesor rekao i oni se skloniše iza nekog grma u blizini. Siromašni je seljak završio svoj posao i ubrzo preko polja došao do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u cipelu i otkrio da je nešto u njoj. Pomislio je da je kamenčić, no kad ga je htio izvaditi, iz cipele je ispao zlatni novčić. Sav u čudu, seljak pogleda u novčić, osvrne se oko sebe, pa još jednom pogleda u novčić. Ponovno se osvrne na sve strane, ali nikoga nije vidio. Stavi novčić u džep te obuje i drugu cipelu. Njegovo je iznenađenje bilo još veće kada je i u toj cipeli pronašao novčić. Odjednom su ga obuzeli osjećaji.
Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj supruzi i o svojoj djeci koja su bez kruha, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spašeni.
Student je bio duboko ganut, sa suzama u očima. Profesor ga upita: „Bi li bio sretniji nego što si sada da si se našalio na račun ovog seljaka?” Mladić mu odgovori: „Naučili ste me lekciju koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumijem riječi koje prije nisam razumio: „Više je blagoslovljen onaj koji daje, nego onaj koji prima”.
