“Ja ću biti ubijeno, prije nego ću moći samostalno živjeti.” Nakon čitanja teksta mnoge mlade žene odlučile su se roditi dijete. Autor teksta je nepoznat.
5. listopada: Danas je započeo moj život. Moji roditelj još to i ne znaju, ali ja sam već tu. Bit ću djevojka – s plavom kosom i plavim očima. Sve su moje sposobnosti već utvrđene, čak i ta da ću posebno voljeti cvijeće.
19. listopada: Neki kažu da još uvijek nisam stvarna osoba nego da samo postoji moja majka. No, ja sam stvarna osoba, baš kao i što je malo krušnih mrvica pravi kruh. Moja majka stvarno postoji, postojim i ja.
23. listopada: Sada su se otvorila moja usta. Za godinu dana moći ću se početi smijati i govoriti… Znam da će moja prva riječ biti: MAMA.
25. listopada: Danas je moje srce počelo kucati. Od sada će kucati cijeloga mog života, a da nikad ne stane, da bi malo otpočinulo. I nakon mnogo godina će stati, a onda ću umrijeti.
2. studenoga: Svaki dan ponešto narastem. Moje ruke i noge već poprimaju svoj oblik. Proći će još dugo vremena dok stanem na svoje male noge i budem mogla potrčati u naručaj svojoj majci i dok ovim ručicama budem mogla brati cvijeće i zagrliti svog oca.
12. studenoga: Na rukama se pojavljuju mali prsti. Kako su mali! S njima ću jednog dana milovati kosu moje majke…
20. studenoga: Tek danas je liječnik rekao mojoj majci da živim pod njezinim srcem. Oh, kako mora biti sretna! Mama, jesi li sretna?
25. studenoga: Možda sada moji mama i tata razmišljaju o mojem imenu. Još i ne znaju da sam djevojčica. Željela bih da se zovem Suzi. Oh, kako sam već velika!
10. prosinca: Moja kosa počinje rasti. Tako je mekana, svjetla i sjajna. Kakvu kosu ima moja mama?
13. prosinca: Uskoro ću moći gledati. Sve je tamno oko mene. Kad me mama donese na svijet, onda ću vidjeti svjetlo sunca i cvijeće. Najviše od svega želim vidjeti svoju mamu. Mama, kako izgledaš?
24. prosinca: Čuje li mama već sada kucanje moga malog srca? Neka djeca dolaze na svijet bolesna. No, moje srce je jako i zdravo. A kuca tako ravnomjerno: TUP-TUP, TUP-TUP. Mama, imat ćeš malu zdravu djevojčicu!
28. prosinca: Danas me moja majka ubila. Ona me ubila.
Draga mamice, sada sam u nebu, i sjedim u Isusovu krilu. On me voli i vrlo je blizu mene. Tako sam željela biti tvoja mala djevojčica, a zapravo stvarno ne razumijem što se dogodilo. Bila sam tako uzbuđena kada sam otkrila da sam počela postojati. Našla sam se u tamnom ali vrlo ugodnom prostoru. Shvatila sam da sam imala prste i male nokte. Već sam bila prilično razvijena, iako još uvijek nisam bila spremna napustiti taj svoj prostor. Većinu vremena sam provodila maštajući i spavajući. Već na početku sam se osjećala duboko povezana s tobom… Ponekad sam čula da plačeš i ja sam plakala s tobom. Ponekad si govorila jako glasno, ili vrisnula i onda plakala. I čula sam da je tata isto vikao. Bila sam tužna, i nadala se da će ti uskoro biti bolje. Često sam se pitala zašto moraš toliko plakati. Jednom si plakala cijeli dan. To me u duši jako boljelo. Nisam mogla zamisliti zašto si tako nesretna.
Baš tog dana dogodilo se nešto strašno. Gadan monstrum dođe u ovo moje ugodno i toplo boravište. Bila sam prestravljena i počela vrištati, ali zvuk ne izlazi iz mojih usta. Čudovište je bilo sve bliže i bliže i ja sam počela vikati: “Mama, mama, pomozi mi molim te, pomozi mi!” Bila sam prestravljena svime što sam osjećala. Vrištala sam i vrištala koliko god sam mogla. A tada mi čudovište odreže ruku. To boli tako, neopisivo boli. I ta bol ne prestaje. Oh, kako sam molila da se to nekako zaustavi! Vrištala sam u neizmjernoj boli kad mi je čudovište otkinulo male noge… Unatoč neizrecivoj boli znala sam da umirem. Znala sam da nikada neću vidjeti tvoje lice ni čuti tvoj glas kako mi šapćeš: „Volim te.“ Htjela sam obrisati sve tvoje suze i tako sam čeznula učiniti te sretnom – sada to nikad više neću moći. Svi su moji snovi razbijeni. Iako sam imala strašne bolove i silan strah, osjećala sam kako mi se srce lomi. Više od svega željela sam biti tvoja kćerkica.
A sada je sve to uzalud, jer sam umrla u groznim patnjama. Mogu samo zamisliti kakve si loše stvari sebi učinila. Prije nego što sam otišla, htjela sam reći da te volim, ali nisam našla riječi koje bi ti mogla razumjeti. I ubrzo nakon toga više nisam imala daha da ih izreknem. Bila sam mrtva! Osjećala sam kako uzlazim u visinu. Ponio me jedan lijepi veliki anđeo na jedno prekrasno mjesto. Još uvijek sam plakala, ali fizička bol je nestala. Anđeo me povede k Isusu i posadi me njemu u krilo. Isus mi je rekao da me voli i da je Bog otac. Bila sam sretna. Upitala sam ga što je to bilo što me ubilo. On je odgovorio: “To je plod djela liječnika koji je učinio pobačaj.” Tada je rekao: “Tako mi te žao, dijete moje, jer ja znam kako se osjećaš.”
Pišem ti jer ti želim reći da te volim i kako bih rado bila tvoja djevojčica. Pokušala sam svim svojim snagama živjeti. Htjela sam živjeti. Željela sam ali nisam mogla, čudovište je bilo prejako. Bilo je nemoguće preživjeti. Samo sam htjela reći da sam pokušala ostati kod tebe. Ne želim umrijeti! Dakle, mama, molim te, čuvaj se ovog čudovišta pobačaja. Mama, volim te i nikako ne bih htjela da ti moraš proći kroz ove muke kroz koje sam ja prošla.
Molim te, pazi na sebe!
U ljubavi, tvoje dijete.
