Na putu kroz planine prema određenom mjestu, zaustave ga dva razbojnika i zatraže novac. Ljuti jer nije ništa imao, razbojnici su ga kanili ubiti. O. Clareta prijetnje nisu uplašile, zamoli ih da ga pričekaju jer mora propovijedati narodu koji ga iščekuje. Obećao je da će se nakon toga vratiti na isto mjesto i predati se u njihove ruke. Razbojnici pristadu i puste ga. Sljedećeg dana, u isto vrijeme, o. Claret se vratio. Razbojnici, ganuti jer je održao obećanje, nisu mu naudili već su kleknuli i ispovjedili svoje grijehe.
Kako bi upozorio na sve veću razvratnost i pohlepu, o. Claret putovao je od jedne do druge misijske postaje poput ubogog siromaha. Prtljaga mu je činila britvica, par čarapa, časoslov, karte Katalonije i komad kruha. O. Claret ističe važnost siromaštva za kojim je žarko žudio: ”Znadem da je volja Božja, ne samo to da ne bih trebao posjedovati novac niti ga primati, osim hrane u trenutku kada mi je potrebna okrepa, već i to da ne uzimam pomoć potrebnu za putovanja. Primjećujem da ovakvo odricanje nikoga ne ostavlja ravnodušnim, i činim sve što mogu da u njem ustrajem“. Navika svetog siromaštva urodila je u o. Claretu velikom odbojnošću prema novcu, nerazumljivu svijetu, što pokazuje i sljedeća zgoda. ”Stavljajući jednom ruku u džep, preplaših se jer mi se učinilo da imam novčić. Odmah sam ga izvukao van da ga bacim ili darujem prosjaku, no pogledavši bolje, otkrio sam da je riječ o medaljici. Ako bi mi itko ponudio novac za propovijedanje, odbio bih ga objašnjenjem da mi ne treba, jer za put ne trebam ni konje ni kočije. Novac mi ne treba ni za odjeću ili cipele, jer ih Bog čuva za moje potrebe“.
Nikad nije putovao kolima ili mulom, nego bi uvijek pješačio: često i sporednim putovima, pustarama i poljima; po kiši, snijegu ili žarkom Suncu. Svaku misiju – koja bi trajala po tri, devet ili više dana – preporučio bi u ruke Majke Božje te bi prije propovijedi sa zajednicom uvijek najprije izmolio krunicu. Potom bi propovijedao najčešće o jednoj od četiri posljednje životne stvarnosti, o težini grijeha, očuvanju kreposti ili obraćenju sv. Marije Magdalene ili sv. Augustina.
Koliko god je prezirao grijeh, nikada ne bi prekoravao, ismijavao ili zastrašivao grješnike, jer znao je da ih samo blagost može potaknuti na pokajanje. Krotkim postupcima u kojima se postojano izgrađivao, neprestano je doticao srca grešnika. Rado se služio elokventnim katalonskim govorom te prispodobama iz svakodnevnog života tamošnjeg kraja. Ljudi bi dolazili iz vrlo udaljenih mjesta, samo da bi čuli njegove propovijedi. Potom bi čekali satima, ponekad i danima da bi pristupili ispovjedi, imajući sa sobom hranom koju su uzeli od kuće. Često bi imao moć proniknuti u srce puno dublje od samog pokajnika. Propovjedaonica, oltar i ispovijed ispunjavali su mu čitav dan. Jeo je i spavao vrlo malo. Ponekad bi pronalazio vremena za apostolsko spisateljstvo i planove o otvaranju vjerske izdavačke kuće. Trideset uzastopnih dana narod je napunio veliku crkvu sv. Stjepana u Olotu da bi slušao njegove trosatne propovijedi. Iako bi po 15 sati dnevno ispovijedao, u pomoći mu je bilo još 24 svećenika. Tri svećenika čitavo su jutro podjeljivali sv. Pričest. Molitva sv. krunice poslijepodne je odzvanjala poput glasnog huka. A u kapelici, neprestana pobožnost križnog puta. Duše su dolazile izdaleka da bi prisustvovale velikom događaju, misiji u Olotu. Bog je izvršio ovaj divan, uistinu čudesan duhovni pothvat preko svojeg poniznog sluge, o. Clareta.
