Ne bi bilo dobro da ovo čudo ostane nezapaženo u hrvatskome katoličkom tisku. Istina, ono je objavljeno, iako nepotpuno, u prvom hrvatskom prijevodu Povijesti jedne duše iz 1925. godine, kada je Mala Terezija proglašena svetom. Na mene je ovo čudo ostavilo dubok dojam, kad sam o njemu prvi put čitao prije dvadesetak godina. A uvjeren sam da ni čitatelje ovog članka neće ostaviti ravnodušnim.
Pomoć u pravi čas
Što se to dogodilo 16. siječnja 1910. godine u samostanu sestara karmelićanki u Gallipoliju, u pokrajini Apuliji u Italiji? U to vrijeme ta samostanska zajednica živjela je u velikom siromaštvu. Gomilao se samostanski dug kod nabavljača. Iznosio je 300 lira. Za ono vrijeme velika svota. Objedi su često prolazili samo u molitvi, bez jela, bez kruha. Jedna prijateljica darovala je poglavarici tog samostana, majci Mariji Karmeli, koncem 1909. godine životopis službenice Božje Terezije iz Lisieuxa i pričala joj o čudesima koja ona čini. Majka Karmela započela je zajedno s ostalim redovnicama, u siječnju 1910., trodnevnicu Tereziji iz Lisieuxa u čast Presvetog Trojstva, kome je bio posvećen njihov samostan. Trećeg dana te trodnevnice dogodilo se čudo.
Majka Karmela priča: "U noći 16. siječnja jako sam trpjela i bila zabrinuta zbog velikih teškoća. Bilo je 3 sata ujutro i na granici svojih snaga podigla sam se u svom krevetu, da malo bolje udahnem; i potom sam ponovo zaspala. U taj čas sanjala sam i osjetila da me dira neka ruka navlačeći blago pokrivač. Mislila sam da je bila jedna od sestara koja mi čini tu uslugu i bez otvaranja očiju rekoh joj: 'Pustite me, sva sam znojna, previše zraka dolazi dok to mičete.' Tada mi je jedan meni nepoznati blagi glas rekao: 'Ne, to što činim, dobro je'. I nastavila je pokrivajući me: 'Slušajte … Dobri Bog se služi nebeskim stanovnicima kao i sa zemaljskim da pomogne svojim slugama. Evo 500 lira čime ćete platiti dug vaše zajednice'. Odgovorih da je naš dug samo 300 lira. Ona odgovori: 'Pa dobro! Ostatak će biti više. No kako vi ne smijete čuvati novac u vašoj sobi, pođite sa mnom.' 'Kako ću se dići, kad sam sva u znoju?' - mislila sam. Tada je nebesko viđenje, proničući moje misli, smiješeći se dodalo: 'Pomoći će nam bilokacija'. I ja sam se našla izvan svoje sobe u društvu jedne mlade sestre karmelićanke, kroz čiji je habit i veo izbijalo rajsko svjetlo, koje je osvjetljivalo naš put. Ona me dovela dolje u prostoriju tornja, potakla me da otvorim drvenu škrinjicu u kojoj je bio račun duga zajednice i tamo je stavila smotuljak od 10 novčanica po 50 lira Napuljske banke. Promatrala sam je u radosnom divljenju, potom sam pala ničice da joj zahvalim i rekla: 'O, moja sveta Majko…' No podižući me odgovorila mi je: 'Ne, ja nisam naša sveta Majka (Terezija Avilska), ja sam službenica Božja, sestra Terezija iz Lisieuxa. Danas se na nebu i na zemlji slavi sveto ime Isusovo.' A ja ganuta i zbunjena, ne znajući što reći, kliknuh: 'O, moja Majko!', no nisam mogla nastaviti. Potom se anđeoska sestra, pošto je stavila ruku na moj veo kao da ga želi sestrinskim milovanjem popraviti, polako udaljavala. 'Čekajte, rekoh joj, mogli biste pogriješiti put!' No, ona mi odgovori s nebeskim smiješkom: 'Ne, ne, moj put je siguran i nisam pogriješila kad sam ga slijedila'.
Probudila sam se i usprkos umoru digla se, sišla u kor i pričestila se. Sestre su me gledale, i vidjevši da nisam kao obično, htjedoše pozvati liječnika… Da to izbjegnem, rekoh im da me jedan san jako ganuo i posve jednostavno im sve ispričah. One su me tada potakle da otvorim škrinjicu, no odgovorila sam da ja ne vjerujem snovima. Napokon na njihovo inzistiranje učinila sam to … i stvarno pronašla čudesnu svotu od 500 lira!"
Božja riječ radi ono što kaže
Sestre su nastavile više puta dobivati novčanice. Terezija je ponovno vidjela poglavaricu u mjesecu svibnju i uvjerila je da je ona to učinila, te govoreći o duhovnim stvarima dodala: "Božja riječ radi ono što kaže". U noći između 15. i 16. srpnja, blagdan Gospe Karmelske, Terezija joj je obećala donijeti 100 lira i dala joj 5 lira više za njezin blagdan (Karmela). Novčanice je ostavila do nogu malog kipića Srca Isusova, što je poglavarica pronašla kod svog ustajanja. Nekoliko dana kasnije biskup je tvrdio da je izgubio 100 lira te se nada da će ih Terezija donijeti u Karmel. To se dogodilo 6. kolovoza, na vigiliju biskupovog blagdana, kome je bilo ime Gajetan. Terezija je držala u rukama novčanicu i rekla: "Svemogući Bog oduzima i daje istom lakoćom zemaljske kao i nebeske stvari." Kad je biskup za to doznao, poklonio je novčanicu sestrama.
Tada prestaje (no ne posve) dar novčanica, jer je samostan mogao živjeti od darova dobročinitelja.
No 5. rujna, na uočnicu ekshumacije njezina tijela u Lisieuxu, Terezija ponovno dolazi majci poglavarici i nakon što joj je govorila o duhovnom dobru zajednice, navijestila je da će tamo pronaći samo kosti njezina tijela. Potom joj je dala do znanja neke stvari o čudesima koja će činiti u budućnosti.
Njezino lice bilo je vrlo lijepo, sjajno; njezin habit svijetlio je poput prozirnog srebra. Njezine su riječi bile poput anđeoske melodije. Sve su sestre priznale da su one osobno primile vrlo velike duhovne milosti i velikodušno su željele slijediti njezin "mali put svetosti".
Zamjenik postulatora za proglašenje blaženom Terezije iz Lisieuxa bio je u Gallipoliju kod sestara karmelićanki, 22. listopada 1910., da se raspita o svemu što se tamo dogodilo.
Moj put je siguran
Biskup Narda, biskupije susjedne Gallipolija, mons. Nikola Giannattasio dobro je proučio život sestre Terezije iz Lisieuxa i njezin zahvat od 16. siječnja 1910. Njemu je bilo jasno da odgovor: "Moj put je siguran", koji je dan majci Karmeli, treba shvatiti u duhovnom smislu, kao znak puta povjerenja i predanja Bogu, a što je Terezija od Djeteta Isusa toliko preporučivala u svom životu i djelima. On je s pravom smatrao da je bit čuda koje se dogodilo upravo taj Terezijin "mali put" pouzdanja i predanja Bogu. Terezija je, naime, jednom za života rekla svojim novakinjama: "Vjerujte čvrsto sve što sam vam rekla o povjerenju, koje morate imati prema Bogu, i o načinu kako se njemu dolazi, kako sam vas poučila: po predanju i ljubavi. Doći ću vam reći je li moj put loš ili siguran. A dotle ga vjerno slijedite". I da ovaj biskup bude siguran u srž ovog čuda stavio je novčanicu od 500 lira u kuvertu na kojoj je napisao: "Na sjećanje … Moj put je siguran, nisam se prevarila. S. Terezija od Djeteta Isusa s. Mariji Karmeli, Gallipoli, 16. siječnja 1910. Molite za mene svakog dana, da mi se Bog smiluje". Tu kuvertu stavio je u jednu drugu, zapečatio svojim pečatom i zatražio da se stavi u škrinjicu te da se otvori 16. siječnja 1911., na godišnjicu čuda. Time je biskup htio jednostavno posvjedočiti svoje povjerenje i pobožnost prema Službenici Božjoj i staviti svoju biskupiju pod njezinu zaštitu. Poglavarica samostana željela je da biskup Giannattasio dođe k njima na godišnjicu čuda, 16. siječnja 1911., propovijedati u znak zahvalnosti sestara svojoj dobročiniteljici s neba. Karmelićanke su željele obnoviti svoju siromašnu crkvu, no poglavarica je oklijevala, jer bi trošak iznosio 300 lira. No ona je prihvatila da se sestre obrate maloj Sestri iz Lisieuxa, da dobiju potrebnu svotu. 16. siječnja 1911. biskup je došao u Karmel i molio poglavaricu da otvori škrinjicu. Kakvo iznenađenje, kad su se uz biskupovu novčanicu od 500 lira tamo našle još četiri novčanice, koje su iznosile 300 lira! Biskup Giannattasio je tada istaknuo da je Službenica Božja po ovom čudu željela potvrditi duhovni smisao svojih riječi: "Moj put je siguran".
Na pravi put
Ima još jedna zanimljivost, koju je dobro spomenuti. Te godine 1910., kad se dogodilo čudo, jedan čovjek je po noći išao ulicama Gallipolija. Još je on jedanput ostavio ženu i djecu kod kuće, da se prepusti svojim strastima. Došao je do karmelićanskog samostana. I tamo … vidio vani, u noći, jednu redovnicu. Što ona tamo dakle radi u taj sat? Ona ga gleda. I čovjek čuje njezin glas koji u njemu odzvanja: "Ja nisam sestra koja je izišla iz samostana. Ja sam Sestra Terezija iz Lisieuxa. Ovdje sam da čuvam samostan. A ti, vrati se i promijeni svoj život". Strah, udar, temperatura, sve je zahvatilo njegove misli i tijelo. Sutra se vratio u samostan. Svitalo je, ulazna vrata otvorena kao ruke spremne da ga prihvate. Zvoni i traži poglavaricu: "Važno je", naglašava sestri vratarici. Kad se našao u govornici, pričao je i jecao. Majka Marija Karmela protumačila mu je njegov susret s Terezijom iz Lisieuxa, koja je ušla u njegov život, kao što je ušla i u život samostana. Tako je Terezija, vjerna svom misijskom obećanju, dovela ovu osobu Bogu.
Ovo čudo u Gallipoliju vrlo je zanimljivo i poučno. U prvom redu ono potvrđuje da postoji onostrani svijet o kojemu mnogi danas ne razmišljaju, a oni koji ne vjeruju u Boga ne žele o njemu ni čuti. Terezija od Djeteta Isusa pomogla je i materijalno sestrama za vrijeme molitve trodnevnice. Dakle, molitva ima vrlo veliku snagu. Mnogi bi i danas prihvaćali ovakvu vrstu pomoći s neba, kao što su u Isusovo vrijeme htjeli Isusa zakraljiti kad je ono nahranio mnoštvo ljudi umnažanjem kruha. No poruka ovog čuda je duhovne naravi: imati potpuno povjerenje u Boga, predati se Bogu. To je Terezijin "mali put", koji je siguran. A to je zapravo evanđeoski put.
