Tvoja će sestra večeras biti iscijeljena
(...) „Doktore Price, zovem se Demos Shakarian i moja je sestra stradala u prometnoj nesreći, a doktori u bolnici kažu da neće preživjeti, pa smo se pitali biste li Vi mogli doći”, rekao sam u jednom dahu.
Dr. Price zatvorio je oči i na njegovu licu opazio sam umor. Jedan trenutak ostao je stajati. Nenadano je otvorio oči.
„Idem”, rekao je.
Žurio sam ispred njega kroz masu koja se sporo razilazila, neprekidno se pribojavajući da će ga netko zaustaviti. Dr. Price je opazio moju nestrpljivost.
„Ne budi nestrpljiv, sine”, rekao je. „Tvoja će sestra večeras biti iscijeljena.”
Zurio sam u njega. Kako može tako nešto sigurno tvrditi? Ali naravno, podsjetio sam se, on nije vidio slike i nije mogao imati pojma kako je situacija ozbiljna. (...)
Isus me je ozdravio
Florence je ležala u svom bolesničkom krevetu, napola skrivena gusto isprepletenim cjevčicama i žicama. Predstavio sam joj Charlesa i ona je slabo kimnula.
Dr. Price izvadio je bočicu s uljem iz džepa i izlio malo na ruku. Zatim je, pružajući ruku kroz aparaturu oko njezina kreveta, stavio prste na njezino čelo. „Gospodine Isuse”, rekao je, „zahvaljujemo što si ti ovdje. Zahvaljujemo što ti iscjeljuješ našu sestru.”
Nastavio se moliti svojim snažnim i istodobno nježnim glasom, ali više nisam čuo ni riječi. Neka izvanredna promjena dogodila se u sobi. Činila se više... nekako zgusnutijom. Sam zrak postao je gust, kao da smo stajali u vodi.
Nenadano, na svome visokom krevetu Florence se iskrivila. Dr. Price je odskočio kad je jedan uteg od teškog čelika prohujao pokraj njegove glave. Florence se okrenula na jednu stranu, koliko su joj žice dopuštale, a zatim na drugu. Sada su se utezi po čitavoj sobi njihali, kružili dok se ona okretala amo-tamo. Znao sam da bih je trebao zaustaviti – liječnici su neprestano ponavljali da razmrskano bedro mora biti nepomično. Stajao sam tamo gdje sam se nalazio, umotan i okupan tim pulsirajućim zrakom.
Začulo se stenjanje iz dubine njezina grla, no je li to od bola ili u nekoj vrsti ekstaze bez riječi, nisam mogao odrediti. Dvadeset nevjerojatnih minuta, Florence se vrtjela i okretala u svom žičanom zatvoru dok smo dr. Price i ja izbjegavali utege koji su se divlje njihali. Svake sekunde očekivao sam da će sestra upasti kroz vrata i zatražiti objašnjenje za naš postupak; znao sam da sobu obilaze svakih deset minuta. Ali nitko nije došao. Kao da smo nas troje bili prebačeni iz običnog prostora i vremena u svijet nastanjen jedino toplom, svuda prodirućom Božjom prisutnošću.
Isto tako iznenadno ponovno je to postala obična bolnička soba. Florence je ležala mirno na krevetu. Postupno su se i utezi prestali njihati. Jedan dugačak trenutak se zagledala u mene.
„Demose”, šapnula je, „Isus me je ozdravio.”
Nagnuo sam se nad nju. „Znam”, rekao sam.
Vidio sam Božju silu
Kada je nekoliko minuta kasnije sestra ušla u sobu, bila je zadovoljna što Florence spava mirnim snom.
Sljedećeg jutra, nakon što sam odvezao dra Pricea kući u Pasadenu, bio sam još uvijek pospan kad je dr. Haygood telefonirao.
„Htio bih da dođeš i pogledaš ove slike”, bilo je sve što je rekao.
Kad sam stigao, soba u kojoj su se nalazili rendgenski uređaji bila je puna ljudi. Liječnici, sestre, laboratorijski tehničari, svi su se gurali naprijed. Na osvijetljeni ekran bilo je pričvršćeno osam ploča. Prvih sedam prikazivalo je razmrskano lijevo bedro i zdjelicu. Na nekim mjestima, kost je bila gotovo pretvorena u prah, krhotine sve više proširene na svakoj sljedećoj slici. Osma slika, napravljena tog jutra, pokazivala je zdjelicu koja je bila normalna u svakom pogledu. Obje strane slike bile su istovjetne: lijeva bedrena kost jednaka desnoj. Samo nekoliko vrlo tankih linija govorilo je o tome da je jednom – sigurno prije mnogo godina – ta čvrsta kost bila ozlijeđena. (...)
Znao sam da sam svojim očima vidio Božju silu. (...)
