Podigoh gavu i tada po prvi put u životu... Isuse moj, vidjeh beskućnika. Vidjeh svoga brata, jednaka sebi po svemu, samog, u hladnoj, mračnoj ulici.Nepomično, njegovo tijelo ležalo je na tvrdoj, već raspaloj, drvenoj klupi. Isuse to je njegov dom?! Zastadoh, jer podsjetio me na na Tvoj i moj križ... tvrd, drven... Djelovao je tako beživotno, mračno, bio je tako prljav, neuredne brade i kose, poderane odjeće... sav obliven tugom. Poželjeh mu, Isuse, dati sve svoje, jer ionako toga imam previše! Isuse moj, gdje je njegova obitelj, gdje su njegovi prijatelji? Isuse, zašto je sam? Osjetih njegovu tugu, hladnoću njegova tijela, nesigurnost i nemir što mu ovaj svijet pruža.. ali nešto je u njemu sjalo, odavalo takvu radost, zračilo takvom toplinom i ljubavlju.. Ustao je i pogledao me očima.. bile su tako nježne i nevine, bile su izvor radosti, sigurnosti, topline doma i ljubavi o kojoj je mogao samo sanjati, ali Isuse... on je imao Tebe uz sebe, imao je Tebe u svom srcu.
Prepoznah Tebe u njegovim očima... ali prepoznah i sebe. Meni ponekad nije dovoljno ono što imam, uvijek tražim više, a njemu!? Njemu nije bilo potrebno bogatstvo, sigurnost, nesigurna i ponekad lažna ljubav koju nam ljudi nekad znaju pružati, njemu nije bio potreban lažan osmijeh ljudi koji će mu jednog dana okrenuti leđa ili možda sve njegovo iskoristiti protiv njega. Ne! Njemu to nije bilo potrebno jer je imao Tebe u svom srcu! Imao je svu ljubav,svu sigurnost i svu radost ovoga i Vječnoga života... imao je pravi i istinski mir.
Isuse, shvatih da u svakom trenutku ovoga današnjeg svijeta mogu bit siromah i beskućnik tijelom a i duhom, ali sve dok imam Tebe, imam svo bogatsvo koje mi treba i koje mi je dovoljno. I zato Isuse, pomozi nam gledati očima siromaha i beskućnika. Pomozi nam da u drugima prepoznamo svoga brata, Tebe i svo tvoje bogatstvo koje nam samo Ti možeš pružiti!
