Tako je bilo i onoga sudbonosnog dana Rudnik je naime bio napušten jer je iz zemlje izlazio otrovni plin. Ivan, koji je inače bio smion, nije volio igru loptom pa bi govorio: “vi uvijek samo trčite, a ja bih se već jednom htio penjati, no tu nema drveća.“ “Ivane zar ti želiš da se penjemo na vrh ograde ili možda da plešemo po užetu“, rugali su mu se drugi dječaci. Ivan se nije dao zbuniti. „Jasno da se i tu možemo penjati, ali vi nemate zato odvažnosti . Plašljivi ste poput zečeva.
Dođite sa mnom na ulaz staroga rudnika“ Ivan se izazovno okretao ali nije dobio odgovor. Jedan od dječaka povika: “Ne, Ivane to je jako opasno. Ulaz je pun plina. Zar se hoćeš otrovati?“. “Otrovati! Vi licemjeri, plina već dugo nema. Kad bi ga bilo, osjećao bi se miris“ odgovori Ivan. Njegovi su prijatelji šutjeli i pokušavali namirisati plin. Nagnuli su se nad otvor i vidjeli stube i željeznu ogradu na zidu. Ograda je izgledala jako sigurna. „Dakle, ovdje se možemo slobodno penjati. Tko će za mnom? - poviče Ivan. Dječaci su neodlučni gledali. nitko nije progovorio. Ta rekao im je da su licemjerni i bojažljivi kao zečevi.
Najmanji i najmlađi stao je pred Ivana i rekao gotovo šapćući: “Ivane, ti misliš da ću ja s tobom u jamu. Ne, ja se ne usuđujem. A i tebi savjetujem da to ne činiš. Znaš i sam da nam je vjeroučitelj zadnji put na vjeronauku rekao da svatko od nas ima svoga Anđela čuvara ali da on nije za to da se s njim poigravamo.“ Ivan se nato podrugljivo nasmiješio i skočio na zid ispred ulaza u rudnik. Svi su tupo promatrali a onaj najmlađi dječak opet je rekao: “Ivane misli na svoga Anđela čuvara!“. “Da“ odgovorio je Ivan podrugljivo i počeo se spuštati u jamu. “Već sam na pet metara dubine, zar neće nitko sa mnom?“ Svi su šutjeli i divili mu se. Najednom se začu nenadani krik, glasno klizanje, hvatanje za željeznu ogradu, pa opet krik i onda više ništa. Dječaci su požurili na ulaz i dozivali Ivana. Odgovora nije bilo.
Za nekoliko minuta čuo se povik i dozivanje upomoć. Svi su se razbježali, osim onog najmlađeg dječaka. On je ostao nad jamom i vikao: “Ivane, otišli su po pomoć. Molim te, misli na svog Anđela čuvara i budi hrabar!““Da, učinit ću tako!“-začuo se glas, a onda je opet nastala mrtva tišina. Stigli su vatrogasci. Uzeli su maske i jako uže. Ubrzo su izmjerili da je jama duboka 45 metara. Jedan od njih spustio se u jamu. Na dubini od 20 m morali su ga izvući van, jer je bio omamljen od plina. „Bez maske se ne može dalje“, zaključili su vatrogasci. Tada se spustio čovjek s maskom. Kada je stigao dolje, uzeo je na ruke onesviještenog dječaka . Drugi vatrogasci su ih užetom vukli van. Kad su stigli negdje na pola puta, uže je olabavilo i dječak je opet pao na dno. Ivanovi prijatelji su napeto promatrali i čekali. Obuzela ih je strava. Jedni su od straha vikali, a drugi se držali za glavu. Jedino je onaj najmlađi dječak bio miran kao i do sada.
U duši se žarko molio Anđelu čuvaru, kao nikada ranije. “Anđele čuvaru, pomozi Ivanu, inače je izgubljen. Neka ti pomognu i naši Anđeli čuvari, inače više nećemo vidjeti Ivana!“Jesu li se i ostali sjetili svojih Anđela čuvara gledajući sklopljene ruke maloga dječaka? Ivan je bez svijesti ležao na dnu jame. Vatrogasac se opet spustio i podigao Ivana. Ivan je imao čvrsto sklopljene ruke. Nakon teška uspona iznio je Ivana. Liječnik je čekao. Ivanu je dao umjetno disanje i on je otvorio oči i začuđeno gledao oko sebe. Potom mu se na licu pojavio smiješak. Liječnik je ustanovio da nema prijeloma kostiju, ni potresa mozga. Gotovo da ne možemo objasniti takav opasan pad bez težih ozljeda. Ali djeca su bila svjesna da je tu bio ANĐEO ČUVAR na djelu. Zdušno su izmolila molitvu: „ANĐELE MILI, ČUVARU MOJ, DANAS I UVIJEK UZA ME STOJ. RUKU MI PRUŽI, VODI ME TI, TI ME OD ZALA OČUVAJ SVIH.“
